Ključić za velika vrata

Uz izložbu Rani crteži doajena hrvatske umjetnosti poslije Drugog svjetskog rata, Gliptoteka HAZU, listopad – studeni 2006.

Ključić za velika vrata

Napisao sam jednom da je crtež najbolja zaštita od trivijalnosti, mondenosti, pretencioznosti, hladnoće i hinjenosti, te da ga jednako tako treba otrgnuti od uloge puka predvorja ili uvoda (proslova) u veće i važnije cjeline

Tvrdnje o crtežu kao o malom ključu za velika vrata i najvećih umjetničkih opusa i jednako velikih umjetnika prilično su istinite. Narav djela i cijelih opusa pojedinoga umjetnika doista je moguće pronaći u najranijim i prvim, ma koliko malešnim, početnim potezima i tragovima. Stoga smo često pripominjali da posve mala bilješka, kvačica ili jedva vidljiv trag na bjelini papira mogu biti boljim i pouzdanijim vodičima u cjelinu opusa pojedinoga umjetnika nego svi kasniji reprezentativni i monografski izbori iz njegova opusa. Jer crtež otkriva narav i umjetnika i djela. Neposrednost bilješke, traga i crteža, posebice ako su kao na ovoj izložbi znalački probrani, pružaju uvid i otvaraju vrata i pogled u narav cjeline.

Napisao sam jednom da je crtež najbolja zaštita od trivijalnosti, mondenosti, pretencioznosti, hladnoće i hinjenosti, te da ga jednako tako treba otrgnuti od uloge puka predvorja ili uvoda (proslova) u veće i važnije cjeline. Napisao sam da se u mapama, bilježnicama za skiciranje, notesima i papirićima počesto krije ključ autentične umjetnikove ljudske i stvaralačke naravi. Ti mali organizmi naime ne tragaju ni za čim jer ono što i traže odmah nalaze, ostvarujući sebe upravo u trenutku prolaženja bjelinom. Njihova je fiziologija misao, način mišljenja. U crtežu umjetnik je nedvojbeno najiskreniji i najranjiviji. Izravan u golotinji, u neumivenu i nestiliziranu govoru iskazuje prve plahe riječi. Njihov je trag volja i ruke i intelekta, osjećaja i nevinosti (Kožarić), hedonizma (Reiser), minimalizma i poetike šutnje (J. Vaništa). Stoga se i ovdje vidi da je u crtežima pojedinih umjetnika tražen i pronađen zapravo umjetnički svjetonazor koji se poslije potvrdio kao šira i vidljivija staza pojedinih umjetničkih putova i rješenja. Stoga i prozračna i pitka izložba crteža u Gliptoteci HAZU pomalo teška i preozbiljna naslova (Rani crteži doajena hrvatske umjetnosti poslije Drugog svjetskog rata) potvrđuje zapravo sve što smo u uvodu i rekli; pravu narav i opusa i umjetnika. Pomni izbor pojedinih primjera, broj i oprema crteža koji su koncepcijski u pojedinim individualnim slučajevima posve organički i stilski podudarni kasnijim crtežima ili rješenjima istih umjetnika, možda je najvredniji napor u svemu. Uz to, te jednostanične organizme autorica izložbe (Lida Roje Depolo) dovodi u svezu s kasnijim crtežima ili djelima zreloga razdoblja pojedinih umjetnika, što nije bio lagan posao. Jer rani(ji)m crtežima pronaći kasnije novije rođake i rodbinu i onda mirno dotaknuti problem jedinstva stila ili koherenciju opusa — ne kao moralističku kategoriju vjernosti sebi nego kao iskrenu konfiguraciju, kao mjeru autentične objave bića — to je bila zadaća koja je tražila strpljiva i nepretenciozna tumača. Jasnoća crteža, postava i onoga što se želi izložbom reći vidljiva je iz prve. Primjerice dovedeći u svezu crtež ženskog akta Vojina Bakića iz 1941. s kasnijim kipom Torza II iz 1952, u čemu se vidi Bakićevo sažimanje volumena i čistoća obrisa, ili poredbe figurativnih i narativnijih crteža i kasnijih apstraktnih rješenja (Džamonja, Prica, Kinert, Murtić), hedonističkih rješenja (Reiser) ili primjeri sjajne ranije i kasnije jednostavnosti i elementarnosti (J. Vaništa). A tihi studijski rad i pristup Lide Roje Depolo mali je ogled o interpretaciji i postavljanju izložbe. U pristupu ogleda se strpljiv i poman rad, mjera u navođenju životopisnih, ali i ishodišnih slika. Takav je pristup rijedak u vremenu što grčevito traži interpretaciju, tumačenje od prve, što rađa interpretativnim mutežom gdje i jasna stvar postaje nejasnom u retoričkim nanosima ili simuliranim tumačenjima tobožnje dubine. Teško ćemo izložene radove koji dolaze iz srca bića naći u monografskim slikama zastupljenih velikih imena hrvatske suvremene umjetnosti. Oni su izložbom apostrofirani kao skromni, ali i neizbježni elementi koji otkrivaju ne samo nakane nego i narav djela, mnogo važniji nego što se misli. Jer na crtež ne gledamo kao na zametak u jajetu što ovako ili onako, naglašenije ili tiše, nagovješćuje zrelost ili odraslo doba. Sve je zapravo prepušteno crtežu i izložbi koja je otvorila pitanje crteža naših doajena (dakako, nisu jedini), problematizirajući, a ne samo prezentirajući ili pokazujući što čuva u svojim prostorima.

Ive Šimat Banov