Kameleonski orkestar

Kameleonski orkestar

Ishamova glazba pripijena je uz filmska zbivanja, skladana kao što se skladalo nekad, ali i kao što se sklada danas, a skladana je s mnogo ukusa i osjećaja za bogat unutarnji život protagonista i redateljevu stilizaciju

Obnavljajući i osuvremenjujući film noir, redatelj Brian De Palma u Crnoj daliji povezao je elemente kriminalističkog filma, drame, sociološkog filma te filma koji ispituje klasne razlike, dubinu prijateljstva, muško-ženske odnose, lezbijstvo. Zapravo, to je film čežnje. Skladatelj Mark Isham odmah je otkrio daleku poveznicu s filmom L.A. povjerljivo, gdje je Jerry Goldsmith podsjetio na ljepotu i funkcionalnost jazza u crnom filmu. Jer jazz je glazba ulice, prostitutki, siromaha i crnaca — no jazz je i glazba nostalgije, čežnje i unutarnje kontemplacije, svojevrsna cool statusa svakog detektiva koji drži do sebe i nastoji ne pokazati emotivnu upletenost u strašan zločin (distanca se redovito postiže pretvaranjem detektiva u naratora koji pripovijeda o zapletu i raspletu zločina s povlaštena položaja onoga koji zna sve).

Ipak, Crna dalija ističe emotivnost obojice detektiva — i Hladnog i Vatrenog. Također, Hladni, koji je, jasno, cool pripovjedač, ne govori događaje unaprijed, nego ih pripovijeda i komentira kronološkim redom. Sve je to navelo Marka Ishama da Crnoj daliji djelomično pristupi kao Goldsmith — koristeći se privlačno-erotskom osobitošću jazza. No, za razliku od Goldsmithove partiture, Ishamova samo naznačava temu, koja tek u raspletu postaje prepoznatljivijom. Sve ostalo igra je tematskim fragmentima i motivima čija džezistička narav nije isključiva. Isham se, naime, služi kameleonskom osobinom simfonijskog orkestra, koji može izvoditi i filmsku glazbu i simfonijski jazz i klasičnu glazbu. Teško je govoriti o pretakanju iz jednoga žanra u drugi, prije je riječ o istodobnom postojanju različitih glazbenih žanrova u jednom. To omogućava da se prizor pokreće složenim ritamskim strukturama, koje su prisutne i u jazzu i u suvremenoj filmskoj glazbi; da se iz orkestra izvlače pojedini instrumenti čiji se solistički nastupi mogu tumačiti i u okvirima klasične orkestralne glazbe i u okvirima jazza; da prizor zazvuči izrazito romantično, a zatim izrazito distancirano i hladno.

Istodobna prisutnost različitih glazbenih žanrova također omogućava skladatelju da se u pojedinim prizorima više prikloni jednom. U početku je filma izrazitiji jazz koji je važan za gledateljevo uvlačenje u žanr, ali i za određivanje doba u kojemu se odvija radnja. Kako se priča razvija, tako se elementi jazza sve više svode na razinu sjećanja na nešto što je bilo. Počinju prevladavati elementi klasične filmske i suvremene filmske glazbe. Partitura još tješnje prati radnju (zanimljivo — i skladatelj je odlučio da, poput naratora, priču ne pripovijeda unaprijed) te ponekad postaje izrazito romantična (konačno sjedinjenje Hladnog i njegove platonske ljubavi koju glumi Scarlett Johannson), a ponekad neugodno statična, kao što je bila kada je Isham skladao za film Fatalna nesreća. Nije, dakle, točno da je Ishamova partitura za film Briana De Palme atmosferična. Ona je pripijena uz filmska zbivanja, skladana kao što se skladalo nekad, ali i kao što se sklada danas, a skladana je s mnogo ukusa i osjećaja za bogat unutarnji život protagonista i redateljevu stilizaciju.

Irena Paulus