Vijenac 329

Kolumne

ŠTO ZNAČI, ODAKLE DOLAZI - Nives Opačić

Jarača i jarmača

ŠTO ZNAČI, ODAKLE DOLAZI - Nives Opačić

Jarača i jarmača

Pišući u prošlom broju o Babynu Jaru (Babjem Jaru), osjećam stanovit dug prema jaru (Jaru), jer sam se bila usredotočila samo na pridjev, a za objašnjenje imenice nije bilo mjesta. No i ona je zanimljiva, pa bi bila šteta šutke prijeći preko nje.

U nekim slavenskim jezicima (bugarskom, poljskom, ruskom, a — vidjeli smo — i u ukrajinskom) imenica se javlja u obliku jar. U hrvatskom standardnom jeziku kažemo jarak, u kajkavskom, kao i u slovenskom, jarek, što znači duga i široka jama, rupa, graba, brazda ili pukotina koju prvotno izruje vodena bujica, a potom i čovjek. Oblik je potvrđen još u 13. stoljeću, no upravo dočetak –ak sugerira da je riječ o umanjenici (kao cvijetak, darak i sl.). Tom obliku odgovaraju slovački jarok i ukr. járyk. Za izražavanje uvećanice dodaju se nastavci –uga i –ača: jaruga, jarača (tako i lokalitet Banova Jaruga u Slavoniji). Zanimljivo je da jaru u turskim jezicima odgovara sjevernoturski yar (strma obala, provalija), odnosno južnoturski yarik, rascijep. To su izvedenice glagola yarmak, rascijepiti, raspoloviti (pa se tako i okomita motorna pila za rezanje trupaca ne zove slučajno jarmača, uz germanizam gater). S tim se riječima pomiješao tur. arik/ark, prokop za odvođenje vode, jarak uz cestu i u njivi. Već se

prasl. *jar bm kbm smatra posuđenicom iz nekoga turskog, možda i avarskog, jezika, što potkrepljuje i starina te raširenost ovoga turcizma u slavenskim jezicima. Čak je i mađarski zagrabio iz toga vrela — árok, jarak, kanal. No neki etimolozi ipak misle da je riječ slavenska, tj. da tvorba ide iz ie. korijena *eix , u prijevoju *ix ok lek , ići, hodati, teći. Prvotno značenje bilo je tok, ono što teče, pa tako češ. járek ne znači kao u nas jarak nego potočić. (Naravno, neuvijena ponuda kajkavskom Bareku — Barek, odi z menom v jarek — ne odnosi se na potočić, premda i u jarku uz cestu bude i ustajale vode i gliba, pa je »komfor« za predloženu rabotu sličan.)

Da je u turskom jarak jedina riječ za opisani rov, ne bi nam preko turskoga, a iz perzijskoga i arapskoga, došla još jedna (dijalektna) riječ za sličnu grabu — a to je jendek. Oni koji se još sjećaju izvrsnih dječjih pjesmica Jovana Jovanovića Zmaja — i toga se ne srame — znat će kako sve Ciganin hvali svoga konja: — Jendek, jendek — kakav jendek? / Taj se nije još rodio, / kog on nije preskočio.

No jendek (hendek, endek, od perz. kende, ar. handäg, tur. hendek) nije bilo kakva rupa, nego dubok i širok opkop ili rov iskopan oko zidina utvrđenoga grada da spriječi pristup nepoželjnima. Za takve opkope specijalizirao se i poseban rod vojske, opkopari, koji danas kopa i druge jame, ali uz pomoć raznih oruđa i strojeva, pa im i pristaje »moderniji« izraz inženjerci (inženjerija). Ne treba mnogo pameti da se kao korijen riječi prepozna kop

(ie. *kop-, grč. kóptein, udarati). Čovjek može lopatom iskopati udubinu u zemlji, a konj kopitom, dakle svatko udara po zemlji onim najdjelotvornijim što za taj posao ima. Ako čovjek ruje da napravi rov (rovati, riti), radi isto što i rovka, premda nema rilo. No odavno znamo da riječi imaju i preneseno značenje, pa se i kopati i rovati, osim po zemlji, može i po ormarima, knjigama, tuđim stvarima i sl.

Ako se u iskopanu udubinu, jarak, prokop, rov i sl. napusti voda, utvrda je bila još sigurnija od neželjenih posjetilaca, ali su zato vlasnici imali silnih muka s vlagom u svojem (ne baš toplom) domu, a kasnijim konzervatorima, zbog skupoće održavanja, to se pretvorilo u vreću bez dna. Takav opkop s vodom zvao se foša (tal. fossa), a najljepši primjer takva prokopa i zaštitne luke za brodice jest istoimeni lokalitet u Zadru (Foša). I Toma Akvinski (r. 1225. ili 1226.), učeni teolog, dominikanac i crkveni učitelj, umro je (7. ožujka 1274.) u jednom takvom »jarku«, no kad sam prije dosta godina posjetila to mjesto, više mi je u pamćenju ostala svečeva «radna soba», skromna ćelija, dok vodeni opkop uopće nisam primijetila. Možda je već odavno presušio i sačuvao se samo u imenu, Fossanuova.

Kad govorimo o vojsci i njezinim radovima »u prostoru« — jer ona stalno nešto kopa, ruje i gradi – ne možemo bez njemačkoga jezika, pa je tako šanac, ali i Šamac (Slavonski i Bosanski), nastao od njem. Schanze. Šanac je u vojnom smislu utvrda visoka profila koju zovemo i reduta (njem. Redoute < fr. redoute). Preciznije, to je u fortifikacijskoj arhitekturi utvrda namijenjena obrani u povlačenju, koja može biti stalna, mobilna ili poljska. No kako uz vojsku često idu i kojekakve parade, reduta može biti i krabuljni ples, a i dvorana u kazalištu koja služi publici za odmor (ili, još više, za kokošenje). Uz takav sjaj odora, toaleta i ordenja sasvim je neprimjereno spominjati nešto tako prizemno kao što je trap (nizoz. stepenice), plitka rupa iskopana u zemlji u koju se sprema povrće, najčešće krumpir, da sretno preživi zimu do novih plodova u proljeće. Ipak i oni u rovu, jarcima, jaračama i jarugama (s glavom u torbi) i oni lepršavi i bezbrižni na zabavama u Redoutensaalu imaju nešto zajedničko: svi moraju jesti. Za tu zadaću trap je i važniji od redute. Zato ga nipošto ne bih preskočila.

Vijenac 329

329 - 26. listopada 2006. | Arhiva

Klikni za povratak