Izmaštani svjetovi suvremenih klaunova
Trikovi možda i nisu novi, ali ih tehnička dorađenost i u pravom smislu riječi klaunovski odmak, čine scenski opravdanim i vrijednim pažnje
Brojni su primjeri otpadnika koji, umjesto potpuna izostanka, na društvenoj pozornici ostaju kao okretni posloprimci posebna ranga, u koji ulaze povlastice kao što su šale koje drugima nisu dopuštene, ali i nagrada batinom. Klaun je već spremna legenda koja se samo čeka da se sama napiše: od Learove Lude do čekača Godota, uvrnutost njihove perspektive presudna je kao hrabrost koja se, u parafrazi, boji izgovaranja svojeg imena. Upravo su spomenuta dva primjera zato najpozvanija za obranu časti zanimanja, društvene funkcije, ali i uloge koju svatko barem ponekad ponese: u Shakesperea Luda je jedini razborit glas, dok je u Becketta, ili Weissa, klaunovski kostim tek vizualna transformacija svakodnevnog ludila. Ukratko, ono što nije dopušteno ljudima, dopušteno je klaunovima, od commedie dell’arte do egzistencijalizma, od primitivnih rituala do suvremenih karnevala.
Ipak, jedna od nastarijih ljudskih igara rijetko se pripušta na domaće pozornice, čak i u vremenu kad klasičan cirkus više i ne privlači onoliko posjetitelja niti ima onu magičnu snagu kao nekoć. Posredno ju je iskoristio tek Božidar Violić u najnovijoj inscenaciji Glorije Ranka Marinkovića, ali i onda tek kao, doduše radnjom opravdan, intermezzo. S druge strane, u svijetu posljednjih desetljeća jača smjer novoga cirkusa, u kojem se cirkuske vještine spajaju s dramaturškim okvirom duljim i složenijim od rutiniranih etida na kakve su obično cirkuski artisti osuđeni. Višegodišnjim trudom Eurokaza, i domaća je publika imala prilike vidjeti Kanađane, Francuze i Australce koji se bave tom izazovnom formom na granici kazališnog eksperimenta i tradicionalnoga cirkuskog populizma, a slijedom tih gostovanja pokrenut je u Zagrebu i Festival novoga cirkusa. Unatoč svemu tome, klaunerije kao žanra, ali i fizikalnosti bilo koje druge vrste, na domaćim pozornicama uglavnom nema, s iznimkom tek pokojeg entuzijasta ili pak sporadične uspješno koreografirane i uvjerljivo odigrane borbe.
Među njima je Teatar Exit, čije programsko njegovanje glumačkoga kazališta rezultira zavidnom tjelesnom izražajnošću. Posljednja prošlosezonska premijera tog kazališta Shakespeare na Exit, i prva ovosezonska Zapadni kolodvor, pokazuju kako je od brzih trikova za zavođenje publike do gotovo tradicionalne klaunerije samo korak. Iako je taj bitni korak u povijesti Exita koja se još piše doduše samo nastavak razvojne linije u kojoj je svaka postaja, od Izbacivača do spomenutih, imala svoje mjesto, ne treba zaboraviti Mr. Singlea Željka Vukmirice, kojeg se jedinog moglo svrstati i u krug novoga cirkusa. Veliki meštar mime dobio je nasljednike u likovima koje u Zapadnom kolodvoru izvode Jelena Lopatić i Ozren Grabarić. Netom diplomirane glumce potraga za slobodom dovela je do Exita, ali preko ispita iz klaunerije kao dijela nastavnoga plana zagrebačke ADU, koji je još davnih dana uvela Ivica Boban. Zajedno s Ksenijom Zec, koja tamo predaje scenski pokret, od ispitne etide stvorili su predstavu donekle čvrste strukture i jednostavna okvira: predočivši, eto, i beketovske veze, besciljno čekanje, otpuštaju kočnice mašte koja ih, uz pomoć vještine, pretvara u najrazličitije likove kakvi se već nalaze na kolodvoru koji nije glavni. Pritom se koriste rasponom trikova koji možda i nisu novi, ali ih tehnička dorađenost, u izvođača, ili rezervirani, tužni i u pravom smislu riječi klaunovski odmak, kao u izvođačice, čini scenski opravdanim i vrijednim pozornosti.
Osobnost pritom igra dvostruku ulogu, jer dok je Ozren Garabarić glumački najizraženiji u epizodi, kao gestualno ekspresivan jedan od izmaštanih likova, u Jelene je Lopatić zbog zadržane mimike jasniji (be)smisao pretvaranja obične, svakodnevne čekačice u osvetnicu, ljubavnicu ili zavodnicu. Međutim, kad se u trećem dijelu predstave svjetovi njihove mašte počnu sretati, napetost neočekivano pada, jer je pretrčavanja i protrčavanja previše s puno premalo trikova ili naznake razvoja. Dva sljubljena šešira, koje se može čitati različito, svojevrstan su antiklimaks koji ostavlja mjesta sumnji da je ipak riječ tek o razvlačenju ispitne vježbe na cjelovečernji termin. Pokazuje to i činjenica da se pritom nije posegnulo za, na primjer, videoprojekcijom namještene ili nenamještene kolodvorske vreve, ili praznine, jer nerijetko upravo suigrom snimljene i žive građe novocirkuske produkcije dobivaju na svim razinama i u svim segmentima. Unatoč tome, pojava klaunerije kao punopravnog dijela domaćih repertoara dokaz je da je tradicionalna, pa možda već i pomalo zaboravljena forma, i dalje pogodna za kazališno istraživanje zbilje, istovremeno zahtjevno i zabavno.
Igor Ružić
Klikni za povratak