Iz vodvilja u vodvilj

Iz vodvilja u vodvilj

Predstava pršti humorom, komičarskom strašću, užitkom skupne igre, duhovito uklopljenom, nadasve poticajnom glazbom, pokretom, slikom, riječju i razigranom bezbrižnošću

Veliki glumac u prevelikoj sjeni, nekoć član glumačkog ansambla DK Gavella u najboljim danima kazališta, zatim već dugi niz godina glumac i povremeno redatelj Satiričkog kazališta Kerempuh, Vlatko Dulić napokon je ponovno dobio i na najbolji mogući način iskoristio prigodu pokazati svoje izvanredne glumačke mogućnosti.

Riječ je o prvoj premijeri nove sezone u Satiričkom kazalištu Kerempuh Brak iz računa Antona Pavloviča Čehova, koju sjedobradi Dulić otvara i na kraju poentira monologom O štetnosti duhana, u kojemu ne glumi samo starca predavača, obespravljena i pokorna muža svoje žene, pa lažnoga generala na počasnom mjestu svatovskoga stola, nego iznad svega aludira na davno ostarjela, vjerna slugu Firsa, zaboravljena i osuđena na smrt u od svih napuštenu višnjiku iz istoimene drame A. P. Čehova. U kazalištu Kerempuh on na kraju nove predstave izlazi na proscenij gledati preko naših glava u neprozirno nebo jednako kako to čini Pozzo u Beckettovu Čekanju Godota, s jedinom željom pobjeći što dalje. Vedrom, vodviljskom raspoloženju večeri glumačka kreacija Vlatka Dulića daje snažan kontrapunkt i dublju poentu u najistančanijem spoju humora i melankolije.

A. P. Čehov, nakon duljega izbivanja, napokon se vraća na naše pozornice. Bez obzira na mogućnost različitih ocjena dosegnutih dometa, u ovom se trenutku u Zagrebu možemo pohvaliti sa čak pet predstava iz njegova djela na kazališnim repertoarima: posve klasične Tri sestre u HNK, blago osuvremenjen Ivanov u Dramskom kazalištu Gavella, dva zanimljiva eksperimentalna pokušaja slobodnih adaptacija u Teatru &TD, i sada Brak iz računa u Satiričkom kazalištu Kerempuh.

Naslov nije izvoran. Daje ga redatelj Dražen Ferenčina koji ovom prigodom dvjema od svojih najuspjelijih predstava, Kokoši Nikolaja Vladimiroviča Koljade u Varaždinu i Gogoljevoj Ženidbi u Virovitici, dodaje novi, zagrebački uspjeh. Tražeći jamačno među Čehovljevim djelima tekst koji bi bio po mjeri specifična kazališta i njegova vlastita redateljskog afiniteta, Ferenčina je isprepleo tri najpoznatije jednočinke u prijevodu Vladimira Gerića, zvane i scenskim šalama, koje govore o mladoženjama i udavačama, kratke, brzopotezne vodvilje Prosidba, Medvjed, Svadba te zajedno sa spomenutim scenskim monologom O štetnosti duhana povezao i stopio u otvorenu cjelinu dvodijelne igre pojedincima iz drugih kazališta proširena glumačkog ansambla Kerempuha. Predstava pršti humorom, komičarskom strašću, užitkom skupne igre, duhovito uklopljenom, nadasve poticajnom glazbom, pokretom, slikom, riječju, razigranom bezbrižnošću što može podsjetiti i na bezazlenost humoreski što ih je autor, pritisnut nuždom, u mladim danima objavljivao s potpisom Antoša Čehonte.

Kako bi označio radikalan prekid s realističkom prepoznatljivošću scenograf Miljenko Sekulić gradi jedinstven ambijent koji spaja zidove svečane dvorane velikih vrata s hambarom punim vreća žita, dajući tako glumačkoj igri pozadinu skromna, ogrubjela i poseljačena gospodstva. Glazba uživo Mate Matišića s odjecima ruskih melodija i povremenom pojavom troje svirača na pozornici zauzima važno mjesto, a kostimi Mirjane Zagorec, osim što pomažu glumačkim karakterizacijama, bojama obogaćuju scensku sliku. Skupna igra potpomognuta i koreografijom Rajka Pavlića daje predstavi notu za sadašnji trenutak gotovo iznimna kazališnog zajedništva. Istančaniji izraz, povremeno posve tihi, ali uvijek prodorni tonovi odlikuju samo glumca u ulozi starca predavača i generala, dok se glumački ansambl ne ustručava velike geste, žive karikaturalnosti, izražajnih kontrasta, ne dovodeći pritom u opasnost siguran osjećaj za mjeru. Dramaturško klupko sastavljeno od uzajamno isprepletenih vodvilja, isprekidano starčevim ganutljivo smiješnim predavanjem razmata se u ujednačenu ritmu, iako sa stanovitim zastojem u jednočinki Medvjed, u kojoj je, čini se, tekst odveć kraćen. Bit će kao ustupak duhu vremena ili možda muškom dijelu gledateljstva režija u jednom trenutku te jednočinke do gola razodijeva mladu protagonisticu, što niti je Čehov napisao niti je predstavi njegova moćna djela imalo potrebno.

Razigranom i izražajnom glumačkom ansamblu Kerempuha, Elizabeti Kukić, Edi Vujiću, Lindi Begonja, Nini Erak-Svrtan, Ivan Lovričeku i Mariu Mirkoviću pridružuje se mladi Dušan Bućan, na sceni rijetko viđen Angel Palašev, kao i Zvonimir Zoričić, a u jednoj epizodi javlja se i Mladen Domaš, tako da predstava na svjež način okuplja zagrebačke glumce svih naraštaja. Pojedinačni dometi i skupna igra skladno se dopunjuju. Brak iz računa predstava je koju bi mogla prihvatiti publika različitih zahtjeva, a za nastup Vlatka Dulića slobodno se može reći da znači izniman datum hrvatskoga glumišta. Da se htjelo proslaviti glumčev jubilej (što se u nas uglavnom zaboravlja) ili predstavom obilježiti obranu kazališta od sumorne sudbine višnjika u istoimenoj drami, teško bi bilo naći primjereniju ulogu.

Marija Grgičević