EUROPSKI DALEKOZOR

EUROPSKI DALEKOZOR

Sir Nicholas Jackson, na nagovor Lady Jadranke Beresford Peirse, agilne voditeljice zaklade The International Trust for Croatian Monuments, priredio je u jesen 2003. izložbu djedovih crteža i akvarela u Royal Academy of Arts, potom i u galeriji hrvatskog veleposlanstva u Londonu, a za novo izdanje The Recollections u određenoj je mjeri pojačao poglavlje koje se tiče Jacksonovih putovanja u Hrvatsku

U rujnu 1881. tada već poznati viktorijanski arhitekt Tomas Graham Jackson popeo se sa svojom suprugom Alicom na brdo sv. Cirijaka poviše Ancone i zagledao prema drugoj —– veli — »misterioznoj strani Jadrana«. Odatle se nakon više vjetrovitih dana ili noći, u predvečerje ili rano ujutro, može vidjeti hrapava kortina Velebita. Osjetio je što i toliki drugi namjernici prije njega. Još Petrarca ističe: »Zajedničko nam je more, ali nije ni obala, ni duh, ni ćud, ni konačno način života i govora. Pa ako nas visoke Alpe dijele od Gala i Germana, prevalovito Toskansko more od Afrikanaca, tako nas od Dalmatinaca i Panonaca dijeli Jadran, za koji njegov susjed Flak s pravom kaže da je nemiran...« Gledajući Jadran s Apenina, Petrarca jednako kao i Dante znade da sa sjevera pušu venti schiavi, koji — kao ni sve spomenute razlike — nisu priječili raznovrsnost duhovnih i inih veza između dviju obala. Bilo kako bilo, engleskom arhitektu te se noći objavila živa vizija Zadra, s poluruševnim palačama i samostanima – vizija neobične jasnoće, temeljena na Gibbonovu opisu Četvrte križarske vojne, koja je u ime laičkih političkih ciljeva, mletačkih trgovačkih interesa prije svega, 1202. poharala Zadar, grad koji je jedini mogao biti istinski suparnik Veneciji na hrvatskoj obali. Ujutro je taj san zabilježio jednim od svojih karakterističnih akvarela, s prikazom sama sebe u pratnji vjerna psa u lađici na uzburkanu moru... Istoga dana odlučio je temeljito istražiti tu tako malo znanu zemlju. U tri višetjedne jesenske kampanje 1882, 1884. i 1885. prokrstario je hrvatskom obalom uzduž i, ukoliko se može kazati, poprijeko, te svoja zapažanja ukoričio u trima zamašnim svescima knjige Dalmatia, the Quarnero and Istria, tiskane u Oxfordu 1887. Dalmacija se, dakako, i nakon njega nastavila sa Zapada opisivati kao osobno otkriće svakoga od pisaca, sve do naših dana. Ipak, valja reći da je Jackson u vlastitom vremenu imao nekoliko valjanih uporišta za svoja istraživanja. Upravo tih godina njegov antagonist, povjesničar i političar u Gladstoneovoj struji, Edward Augustus Freeman, objavio je zapaženu knjigu Subject and Neighbour Lands of Venice (London, 1881), kojoj je prethodila njegova jednako važna, Jacksonu također referentna knjiga The Ottoman Power in Europe (London, 1877). Od malo ranijih uvida u stanje istočnojadranske obale mogli bismo spomenuti djelo važnije zbog ponekoga bizarnog autorova doživljaja nego po izvornim znanstvenim dometima — knjigu velečasnoga Johna Masona Nealea Notes, Ecclesiological and Picturesque, on Dalmatia, Croatia, Istria, Styria, with a Visit to Montenegro (London 1861), ali i utjecajno djelo Highlands and Islands of the Adriatic (London, 1849) Sir Andrewa Archibalda Patona. Napokon, samo godinu prije te, pojavila se osobito značajna knjiga u dva sveska: Dalmatia and Montenegro (London, 1848) znamenitoga engleskog egiptologa i polihistora Sir Johna Gardnera Wilkinsona, u čijem arhivu, pohranjenu u Department of Special Collections and Western Manuscripts u oxfordskoj Bodleian Library (koju je obnavljao baš T. G. Jackson), postoji velik broj dragocjenih, a neobjavljenih autorovih crteža, nacrta i bilješki s njegova putovanja našim krajevima tijekom 1844. Za Jacksonovu knjigu, odnosno za širinu i koncentraciju njegovih istraživačkih interesa, osobito je, međutim, važno bilo temeljno djelo Rudolpha Eitelbergera o dalmatinskoj srednjovjekovnoj umjetnosti, Die mittelalterlichen Kunstdenkmäle Dalmatiens, koje je izišlo u drugom izdanju baš 1884. Na Eitelbergove teze Jackson se u svom pisanju tijesno, ponegdje i pretijesno oslanja, ali neke od njegovih intuicija ponegdje i dalekosežno razvija. U tom je smislu zanimljivo da je radi razjašnjenja pretpostavke o ugarskom utjecaju na gradnju romaničke trogirske katedrale te iste 1884. godine poduzeo putovanje u Mađarsku, posebno u Ják, da bi vidio tamošnju katedralu koja ima slično usječen portal poput trogirske (i poslije stare zagrebačke). Ovdje ipak nećemo razglabati o njegovim zaključcima, poput onoga da je majstor Radovan školovan u Austriji ili Carintiji! Spominjući, međutim, Radovana (koji je za Jacksona a latinized Croat i koji »nadilazi u svom stilu romaničke umjetnike s druge strane Jadrana i iz Njemačke«), možemo kazati da Jackson nije ušao u stvarnu stilsku, a još manje u ikonografsku analizu trogirskoga portala, možda jer to nije učinio ni Eitelberger prije njega. Telamoni s turbanima u donjoj zoni njemu su, primjerice, portreti dalmatinskih težaka 13. stoljeća, ne vidi da zapravo opisuje prikaze mjeseca sa zodijačkim znakovima... Ali akvarel Radovanova portala istinsko je umjetničko djelo, usporedivo s izvanrednim akvarelima što ih je koje desetljeće prije naslikao Rudolf von Alt, genijalni bečki pleneristički slikar bidermajerskoga doba, koji je s punim pravom nosio nadimak bečki Canaletto. Jacksonovi akvareli osim nedvojbene umjetničke imaju i iznimnu dokumentarnu vrijednost. Evo samo jednoga primjera. Tijekom proteklih nekoliko godina prihvatili smo se obnove Radovanova portala, vjerojatno najzahtjevnijega mogućeg konzervatorskog zahvata. S obzirom na stanje u kojem se portal nalazio, zahvat se više nije smio odgađati. Osobito je problematično bilo čišćenje sivokestenjasta oslika kojim se svojedobno (dugo smo mislili: u barokno vrijeme) htjelo ujednačiti sve one frakture i ekceme vidljive na reljefima, nastale iz najrazličitijih razloga. Ta patina bila je, pak, na dojmljiv način posvećena izvrsnim fotografijama detalja portala, u cjelini inače teško čitljiva. Snimljene u kampanjama nekih od naših ponajboljih fotografa, one su objavljene u monografijama o portalu i Trogiru. (Usput ćemo kazati da su ti fotografi pokazali upravo ludu smjelost kada su svoje snimanje pripremali tako što su vodenim šmrkovima ispirali golubinje tragove i naslage nečistoće te što su reljefe laštili patinom za cipele i služili se sličnim receptima, čime su, između ostaloga, samo ubrzali proces korozije gvozdenih spona koje iznutra spajaju pojedine dijelove portala, a što je prouzročilo i najveća oštećenja na njemu.) Portal je izvorno bio komponiran u slikovitoj opoziciji skulpturalnih dijelova isklesanih u glasovitom trogirskom mramoru, boje dragocjene pergamene, i arhitektonskog okvira od crnoga mramora, donesena vjerojatno iz Dioklecijanove palače. Na taj neobičan, dotad neuočen koloristički (dakako i simbolički) efekt upozorio sam pišući svojedobno o Radovanu, ali sam u trenutku odluke o čišćenju portala, kojim bi taj učinak ponovno postao svima prezentan, vjerojatno bio neodlučniji od ostalih kolega u znanstvenom odboru koji je pratio svaku fazu radova. Kao pravu zadovoljštinu, bolje: potvrdu valjanosti naše odluke da laserski očistimo čitav portal i vratimo mu izvorni izgled, doživjeli smo sada susret s Jacksonovim akvarelom trogirskoga portala. Jackson je 1884. očito još mogao vidjeti Radovanovu skulpturu kako je vidimo mi danas. Vidio ju je prije nego što je bila preslikana — vjerojatno početkom 20. stoljeća, u doba restauratorskog zahvata na predvorju katedrale. Jacksonov akvarel, dakle, u pravom smislu verificira filigranski precizno provedeno lasersko čišćenje portala, kojim mu je vraćena čitljivost i izvorna boja.T. G. Jackson ostavio je značajne stranice i sugestivne akvarele i crteže i o splitskim spomenicima, a njegovi doživljaji tamošnje sredine burnih 1880-ih godina, u doba duboke socijalne i političke transformacije Splita, bili bi nam još plastičniji kada bismo dobili na uvid — čemu se nadamo — stranice dnevnika što ga je pisao (kao što ga je pisala i njegova supruga), a na temelju kojega je priredio The Recollections. The Life and Travels of a Victorian Architect, knjigu sjećanja objavljenu u dva sveska 1915, pa u skraćenu izdanju 1950, te još jednom, proširenu izvacima iz dnevnika, godine 2003, nažalost s relativno šturim zapisima o našim ljudima i događajima. U Splitu je imao dva autoritativna vodiča, mladoga konzervatora don Franu Bulića i Josipa Alačevića. Prvi je upravo 1883. bio premješten iz Zadra u Split na mjesto ravnatelja Klasične gimnazije te upravitelja Arheološkog muzeja i konzervatora za splitsko okružje. Čini se pak da je Alačević na nj ostavio jači dojam, što može začuditi onoga koji ne poznaje intelektualnu staturu toga danas, nažalost, malo poznata splitskog polihistora enciklopedijske širine — suca, povjesničara i arheologa, konzervatora starina za arhive splitskog okruga (1878–1887), dopisnoga člana arheoloških instituta u Berlinu i Beču, koji je s rođakom Mihovilom Glavinićem pokrenuo »Bulletino di archeologia e storia dalmata« (s Bulićem od 1884. u uredništvu) — današnji »Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku« splitskog Arheološkog muzeja. S Josipom Gelčićem u Dubrovniku — još jednim intelektualcem s kojim je Jackson uspostavio prisno prijateljstvo — izdavao je zbirku Biblioteca storica della Dalmazia.T. G. Jackson širokim je interesima i znanjima (u najboljoj tradiciji Art & Crafts) otvorio nove obzore povijesti umjetnosti hrvatske obale, dotad u Europi poznate uglavnom samo po izvanserijskim antičkim spomenicima. Bio je ponajbolji viktorijanski arhitekt, ali i arhitekt-restaurator, koji je obnovom glasovite katedrale u Winchesteru postavio nove standarde toj disciplini i u općim okvirima. U tom smislu, više od zapažanja o splitskim spomenicima (a prvi, primjerice, donosi planove starohrvatske šesterolisne Sv. Trojice u Poljudu, opisuje Sv. Mikulu u Velom varošu, kao što nam ostavlja i dragocjene crteže romaničkih korskih klupa u katedrali, prije njihova popravka) važne su nam njegove opaske o purističkom načinu (severe restoration), kojim je baš 1880-ih godina započela restauracija najvažnijih spomenika u gradu — katedrale i zvonika pred njom. Ali Jackson je i praktični arhitekt-restaurator: žali zbog količine blistavo bijela vrličkog kamena, kojim su zamijenjeni vijenci i kapiteli, ali istodobno smatra sretnom okolnošću što su nas restauratori time poštedjeli »tašelavanja kojemu mnogi pribjegavaju«; kritizira zasijecanje antičke opeke, kojom je zidana kupola, radi umetanja novih profila, čime se ugrožava njezina stabilnost; osobito žali što su mramorni kapiteli gornje zone zamijenjeni kopijama, što je bilo nepotrebno, jer za razliku od onih donjih oni ništa ne nose. Pritom je prvi ispravno datirao kameni romanički akroterij na krovu katedrale, datirajući time i krov, s reutiliziranim antičkim tegulama, u isto 13. stoljeće. Uključuje se i u raspravu o gradnji nove katedrale, pa predlaže kao idealnu lokaciju – podnožje Marjana. Pišući lucidnim literarnim stilom, žali što je sarkofag pred Malim hramom, s prikazom Meleagrova lova, koji je u starom Splitu smatran Dioklecijanovim sarkofagom, završio in the dull limbo of the museum, serving as a support to other fragments of antiquity! Sugestivni su njegovi pasusi pisani protiv zamisli o izoliranju Peristila. Na sličan način ustao je protiv projekta gradnje velikog hotela (stabilimento di bagni) na mjestu nekadašnje Kneževe palače u Hvaru, što je pretpostavljalo rušenje dviju kula... No taj početak pretvaranja sunčanoga Hvara u austrijsku Madeiru na Jadranu nije poslije, početkom 20. stoljeća, mogla spriječiti ni energična intervencija konzervatora Bulića. Kritici purizma unatoč, sâm Jackson prihvatio se projekta gradnje novoga zvonika stolnice u Šibeniku, na mjestu gotičke kule obitelji Teodošević, koja je od 17. stoljeća služila kao zvonik katedrale. Kula-zvonik srušena je u rujnu 1889, zasigurno vezano uz uvjerenje Šibenčana da će i oni konačno dobiti pravi zvonik, kada su već njihovi susjedi, Zadrani, te iste godine dobili Jacksonove projekte za gradnju zvonika svoje katedrale i zaista ga počeli podizati. Ništa ne odaje ruku Jacksona arhitekta tako jasno kao taj zadarski zvonik. Prvi podastrti projekt opravdavao bi onu zgodno pronađenu kovanicu (Anglo-Jackson), kojom je opisan stil njegove arhitekture, jer je zvonik trebao na vrhu imati masivnu osmerostranu ložu s ugaonim tornjićima na uglovima, te s ogradicom od kamenih balustara uokolo četiri strane, k tome sa četiri fantastična gargouilles za izbacivanje vode na uglovima. Nekim čudnim stilskim promiskuitetom, projekt je dekorativne aspekte lokalne i regionalne romaničke baštine (s velebnim rapskim zvonikom kao prvim uzorom) spajao s moćnom strukturom anglo-francuske gotike svedene na ornamentalnu formu, pri čemu Jackson u stanovitoj mjeri citira sama sebe (toranj Christ Church u Oxfordu...). Srećom, takav je projekt u nekoliko daljih varijanti pročišćen zahvaljujući razgovoru s konzervatorima bečkog Središnjeg povjerenstva za čuvanje povijesnih i umjetničkih spomenika, zbog čega je Jackson putovao i u Beč. Osnova zvonika iz doba nadbiskupa Maffea Vallaressa (1480), ma koliko renesansne morfologije kapitela i proporcija, još je građena u romaničkom duhu, pa je za ono vrijeme bilo logično traženje da se zvonik nadogradi u romaničkom stilu, »koji je u Dalmaciji poput nacionalnog stila« — veli sam Jackson. Premda je na konačnu izvedbu imao stanovitih prigovora, razdragalo ga je kada je od fabricera katedrale sv. Stošije dobio srebrnu medalju i što je u njegovu čast pet zvona na njegovu zvoniku intoniralo God Save the Queen! Posljednjim pogledom s Lloydova parobroda, koji ga je potkraj listopada 1893. vodio prema sjeveru, dugo u suton promatrao je grad, sada s novim krasnim landmarkom, kojim je zauvijek obilježio njegov obris. Zacijelo se u tom trenutku čudio koliko je daleko od stvarnoga Zadra bio onaj prvi san o tom gradu, a koliko je s druge strane ona nokturalna vizija bila plodonosna. Jer, Jacksonovo zamašno djelo, pisano karakterističnom otočkom jasnoćom, bijaše nov dalekozor kojim je Europa mogla bolje razumijeti tako slojevitu i važnu, a malo poznatu kulturu ovog dijela Mediterana.

Joško Belamarić