Dvostrukost izvođačkoga tijela

Dvostrukost izvođačkoga tijela

Što se događa kada dva različita tijela spojimo u jedno? Kako određujemo takvo tijelo? To su neka od pitanja koja nameće Gramatika, i koja se pokušavaju riješiti putem tjelesnosti, plesnog i fizičkog kazališta svojstvena Trafikovu radu

Obično se jedan izvođač podudara s jednom osobom, jednim tijelom, koje tada određujemo s obzirom na karakteristike njegova kretanja, odnosno ponašanja. Takvo je jedinstveno tijelo uobičajeno. No, što se događa kada dva različita tijela spojimo u jedno? Kako određujemo takvo tijelo? Je li moguće njegovo funkcioniranje?

To su neka od pitanja koja nameće Gramatika, nova predstava Tranzicijsko-fikcijskog kazališta (Trafik) i autorice Magdalene Lupi. Ona se pokušavaju riješiti putem tjelesnosti, plesnog i fizičkog kazališta svojstvena Trafikovu radu. I ponovno su pokretač predstave poznate riječke ličnosti, ovaj put sestre Irma i Emma Gramatica, glumice s početka prošloga stoljeća. Predstava ipak nema namjere baviti se njihovim životima, nego ih postavlja u odnos blizanki, što one inače nisu bile, odnos istih tijela, a različitih osobnosti.

Irmu i Emmu izvode Mila Čuljak i Sabina Schwenner. One su doslovno uvijek spojene jednim dijelom tijela, uz pomoć komada rastezljive tkanine, i tako se pokušavaju kretati, posuđujući jedna drugoj kosu ili popravljajući jedna drugoj kostim. I dok se na početku izvedbe gotovo čine kao jedno dvoglavo tijelo, s vremenom se sve više udvostručuju i funkcioniraju u savršenoj usklađenosti, dijeleći ravnotežu, poštujući zajednički prostor i vrijeme. Zahvaljujući dobru međusobnom osjećaju, one se uspijevaju kretati kao jedno. Ista je stvar lijepo razrađena i na razini mimike lica, koja je slična, a opet u sitnicama individualna, a jednako je i na razini kostima (Iztok Hrga) i scenografije (Lara Badurina). Scenom na sredini dominira drveni stup dvostrukih stranica dijeleći prostor na dva jednaka dijela.

Dva različita identiteta ne mogu uvijek supostojati skladno, nekad mora doći do sukoba koji onemogućuje kretanje i bilo kakvo djelovanje. Tako i ovdje dva plesačka tijela ne mogu postići rezultat u trenutku kada spojena žele krenuti u različitom smjeru. I ne postižu zadovoljenje kada svoju namjeru ispunjava samo jedna strana, bez pomoći druge.

S obzirom da su za polazište uzete dvije glumice te da se na sceni pojavljuju i scenski radnici koji obilježavaju pod i glazbenici koji glazbu stvaraju uživo, osvješćuje se da je riječ o izvedbenom prostoru, da je mogući interes autorice bio upravo identitet izvođačkoga tijela na sceni. On je sačinjen od dva dijela, izvođača i uloge koju igra. Njegova se dvostrukost najprije upoznaje, ispituje i uči, zatim počinje igra mogućnosti koja kreira nova pravila i vokabular ili bolje reći novu gramatiku. I to je ono što čine Mila Čuljak i Sabina Schwenner. Isto tako riječ je o sestrinskom odnosu, koji je uvijek na neki način odnos blizanki. U njemu postoji neraskidiva veza, identitet koji je uvijek dijelom zajednički, ali se želi razlikovati, i koji se gradi u ovisnosti jednog o drugome, ali želi postati neovisan. Uostalom to je i česti odnos dvaju različitih ženskih tijela, u kojem se jedno poistovjećuje s drugim, teži postati drugo iako to nije. Lupi u tekstu postavlja pitanje smatra li se onda takvo tijelo greškom. Na kraju se plesačice razdvoje, odijevaju identičan kostim i odlaze svaka u svome smjeru. Greška se može desiti samo ako ne dođe do razlaza.

Jelena Mihelčić