Do kraja?

Do kraja?

Postoji mogućnost da se kalkulantski izbor sve neobrazovanijih i neinteligentnijih sudionika showa naposljetku pokaže kontraproduktivnim

– Stanari, govori vam Big Brother! Jeste li odlučili koju pločicu treba maknuti da bi se doznala tajna kuće Big Brothera?

Kakvo micanje pločica, kakvi bakrači! Tajna Big Brotherove kuće, na polovici treće sezone najpopularnijega svjetskog reality showa, jasno je to i onima koji tek na koju minutu svrnu pogled unutar zidova montažnoga zdanja u Dubravi, je u tome da se tzv. »ciljanoj publici« (adolescentima i neizlječivim ovisnicima o televizijskom programu, koji čemer vlastite egzistencije pokušavaju barem nakratko zaboraviti promatranjem blamiranja nesretnika gorih od sebe) ponude što prizemniji i debilniji sadržaji, zamotani u šareni celofan privida stvarnog života, iz kojega se međutim bilo kakva natruha stvarnosnosti odstranjuje preciznim redateljskim i montažnim zahvatima ili marketinškim trikovima.

Dok zahvaljujući razbuktalu medijskom ratu najvećega domaćeg novinskog izdavača Europa Press Holdinga i RTL–a na vidjelo izlaze pikantni detalji o kreiranju programa, koji se ove godine odvija pod egidom Do kraja (pretpostavljivo do skidanja posljednje krpice i konačnog, toliko iščekivanog, spolnog čina), nevoljnim sociolozima i aktivistima udruga za ravnopravnost spolova preostaje tek da uzaludno ukazuju na nepodnošljivo nisku kakvoću emitirana sadržaja i nedopustive poruke koje se odašilju maloljetnicima, a gledateljima čiji je kvocijent inteligencije jednak konfekcijskom broju obuće da se smiju pitanjima poput »Kol´ko posto mozga imamo?« ili izjavama »Boli ga žgaravica.« i »Labuđe jezero? Super, sad ćemo ronit´!«.

Big Brother do kraja! Do krajnjih granica gledateljskih nadanja da će konačno zadovoljiti voajerske strasti i nakon višemjesečna rajcanja nagađanjima što se događa ispod popluna u zajedničkim spavaonicama napokon odgledati nekoliko minuta strogim producentskim ugovorima dogovorena seksa. Do ruba izdržljivosti manekenski građenih jadnika zatočenih u medijskom (a ponekad po kazni i u doslovnom metalnom) kavezu, koji vjeruju da im nadmetanje za milijun i pol kuna i Worholovih petnaest minuta slave pod jarkim RTL–ovim reflektorima u društvu Renate Sopek što se iritantno prenemaže i afektira jamči ulaznicu za bolje sutra. Do posljednje mrvice marketinškoga kolača i posljednje lipe koja se može zaraditi, a čime posrnuli RTL prikriva kaotičan i potpuno neosmišljen program svodiv pod nazivnik sss (spektakli, skandal i seks).

Je li temperamentna Kubanka Yameisy uistinu simpatična i komunikativna sura, ili samo vješto glumi? Je li galeb Nikša doista agresivan i dobrano primitivan zavodnik, ili time tek prikriva vlastitu nesigurnost? Je li napokon Tanja toliko susretljiva i spremna svakomu pomoći, ili se iza njezina nastupa ponajprije krije želja da se svidi publici? Nije ni važno, jer su svi oni i njihovi kolege tek potrošna sezonska medijska roba, statisti u hiperkomercijalnom projektu kojih se već dogodine u ovo doba nitko neće sjećati. Posve proračunato, jer će nas tada sa stranica žutoga tiska i iz novinskih rubrika Zvjezdane staze i Život gledati nasmiješena lica dvanaestero ili petnaestero novih nesretnika, spremnih definitivno ići do kraja.

Ipak, postoji mogućnost da se kalkulantski izbor sve neobrazovanijih i neinteligentnijih sudionika showa naposljetku pokaže kontraproduktivnim, jer poražavajuće kritike Big Brothera, učestali prigovori i negativna usmena predaja velike domaće tvrtke navodno postupno odvraćaju od oglašavanja u kući Velikog Brata. Reanimiranu Kviskoteku Nova TV reklamira sloganom »Znanje je opet in«. BB stanarka Lea jednom je rekla »Koliko sam ja knjiga pročitala...ja sam ono...astronaut«. Unatoč njezinoj zavidnoj načitanosti, razvidno je da je za producente Big Brothera znanje definitivno out.

Josip Grozdanić