DJETINJSTVO S LOPTOM

DJETINJSTVO S LOPTOM

Pročitao sam, neznano koliko puta, metaforičku frazu o »ovoj našoj lopti na kojoj živimo«, pa i kod Krleže, premda je Zemlja jedinstvenom svemirskom silom uobličena još davno – prilično drukčije! Oblik lopte, pojam lopte nadvladao je stoga, što je diljem svijeta upravo lopta odavno već napasna ljudska igračka od najranije dječje dobi do najsenilnije starosti.

Prisjećajući se svojih djetinjih želja i igara, ne mogu nikako zanemariti upravo loptu u svim mogućim materijaliziranim izdanjima. Kupovali su mi je roditelji da bi me zabavili u mojem krevetiću, pa u mojem kutu sobe, pa u stanu, pa na dvorištu s drugom djecom, koja podjednako bijahu zaražena poput mene, loptomanijom.

Na dvorištu iza velike zgrade u Vodnikovoj 1 orila se vika, galama i glasno dobacivanje nas desetero djece u dobi od šest do dvanaest godina. Igrali smo na dva gola, a što drugo, nego nogomet. Nešto stariji od nas, braća Pajnići, već su briljirali u svome rukometnom klubu, ali nas nisu inficirali, a kamoli zarazili rukometnom groznicom.

Već tada, u to vrijeme uoči Drugoga svjetskog rata, iz Vodnikove je nas nekoliko tješnje zbliženih dvorištaraca neizostavno hodočastilo na igralište »Građanskog«, na nedalekoj Martinovki. Nismo išli samo na utakmice, nego i na treninge što ih je autoritativno vodio tada najbolji srednjoeuropski trener, Mađar, Bukovy. Štoviše, lakše nam je bilo prošvercati se na igralište na utakmicu nego se uvući kradom na neki trening. Ulazili smo uvijek po istom receptu. Svaki bi od nas odvojeno stao nedaleko od ulaza, da nas »kartodrapci« ne zapaze, i nepogrješivom psihološkom intuicijom pogađali smo kojem se odraslom »kartokupcu« možemo povjerljivo umiljato obratiti: »Gospon, mogu s vama?« Poneki bi nas upitao poznamo li uopće pravila igre i igrače, ali kad bismo odverglali ne samo imena Glazera, Lešnika, Cimermančića, Antolkovića, Brozovića i drugih, nego i pridometnuli svoje ocjene i njihove karakteristike, gotovo beziznimno bi nam dotad nepoznati »gospon« stavio ruku na rame i uveo nas u gledalište kao »svog sina« ili »mlađeg brata«. Trik je bio bezbroj puta iskušan i uvijek uspješan.

Na povratku s utakmice imali smo — ponekad, ponetko od nas — više poteškoća kod kuće da objasnimo mami gdje smo se tako dugo klatarili i zašto su nam glasovi ohrapavjeli, dok bi npr. moj tata samo kratko intervenirao: »Pusti ga, pa vidiš da je bio na utakmici, neka se snalazi, to mu je dobra škola za život.« Vjerojatno je znao da to znači baš ono što je, konkretno meni, mama predbacivala: »Samo nastavi tako ciganiti dok ti netko ne izvuče uha izbacujući te s igrališta.«

Ja sam se međutim toliko zagrijao za nogomet, da sam živo nastojao ući u momčad našega dvorišta kad smo igrali s protivnicima iz susjedstva. Takvi bi susreti redovito započinjali zamolbom nekog starijeg stanovnika naše ili susjedne kuće da bude sudac. On bi, najozbiljnija lica i autoritativnoga držanja, pozivao po jednog predstavnika svake momčadi, takozvanog kapetana, da bacanjem novčića, ili istodobnim otvaranjem prstiju šaka sakrivenih iza leđa, odluče tko će započeti utakmicu na eventualno boljoj strani. Bio sam najmlađi i mogao sam upasti u momčad jedino zahvaljujući odluci našega kapetana, pa sam već tada naučio da se valja nametnuti i dodvoriti da bih bio uzet u obzir, ali i da se jedino dobrom i discipliniranom igrom mogu ustaliti u momčadi.

Igrao sam, u pravilu, u navali, po svojoj želji u sredini, ali po odluci kapetana najčešće na desnom krilu. I već tada smo oponašali prave igrače radujući se majmunski kričavo svaki puta kad bi netko od nas zabio gol. A možda to i nije bilo puko oponašanje, nego unutarnji neodoljivi impetus vidljiv i danas na svim igralištima širom svijeta, kada postizanje gola slavi »golgeter«, ali s njim i ostali pomahnitali pomajmunili igrači koji zajašu jedni druge ili se bace jedni po drugima na travnjaku izvodeći obredne pokrete koje zlurado distancirani promatrači mogu opisivati s podjednako snažnim unutarnjim nadmoćno rugalačkim impetusom, kao i neki naši kolumnisti danas poput Igora Mandića ili Vedrane Rudan.

Moja zaigranost loptom nije bila tek prolazna dječja strast. I u četrnaestoj sam godini pohrlio — sada već tramvajem iz Stolačke ulice — na današnje »Zagrebovo«, a onda na igralište »Concordije« gdje su upravo upisivali brojne zainteresirane juniore ne bi li ih treningom u nogometnoj školi što su je vodili njihovi igrači Pavletić i Kodrnja, pripremili eventualno za popunjavanje rezerve, ili čak prve momčadi.

Od cijelog čopora samouvjerenih zainteresiranih malodobnika u uži je izbor ušlo četrdesetak, a kad su i oni demonstrirali što umiju i mogu na terenu, Pavletić je odabrao trideset polaznika svoje, tj. Concordijine škole.

Pavletić mi nije bio ni rod ni pomoz Bog, pa sam bio ugodno iznenađen što sam — valjda po talentu — dobio prigodu da zadovoljim svoje ambicije. Zahvaljujući tome proveo sam godine 1944. puna tri mjeseca na treninzima učeći osnove pucanja lopte i driblanja u trku, te izvođenja jedanaesteraca i slobodnih kaznenih udaraca. Dolazio sam redovito svaki drugi dan u tjednu, a u trećem smo mjesecu uglavnom igrali raspoređeni u dvije momčadi. Među suigračima sam zapazio nekolicinu nogometno prirodno posebno navudrenih, što ja očito nisam bio. Uz to nekoliko mi je puta jak udarac lopte uzdrmao glavu do bola. Nakon završene nogometne škole trener Pavletić je zadržao petnaestak najboljih u juniorskoj momčadi. Među njima nisam ostao ja, ali ostao je Branko Zebec, buduća sjajna zvijezda našega nogometa.

Najesen iste godine, godine strašnih njemačkih poraza i spektakularnih pobjeda Saveznika na zapadu, i Crvene armije na istoku, povukao sam se u svoju sobu i posvetio se knjigama i učenju u nešto drukčijoj školi od ove nogometne — na Salezijanskoj instrukcionoj nastavi na Knežiji.

Osim slušanjem radio Londona i radija Moskve, doznavali smo u to vrijeme najnovije, usmeno povjerljivo širene, vijesti. Očekujući skori kraj rata, življasmo u neprestanom strahu od bombardiranja savezničkih letećih tvrđava, jer je važan željeznički prekosavski most bio udaljen od naše ulice, a time i od naše kuće, svega dvjestotinjak metara.

Nastupila je kasna hladna jesen s nevidljivim prijelazom u zimu. U kocu u našem dvorištu roktale su dvije velike svinje, posljednje koje smo uhranili da bismo se mi prehranili tijekom gladnih ratnih godina. Doživio sam tada još jedno kolinje, u kojem sam morao nerado, pomagački sudjelovati.

Mesar Štefek opet se bacio na posao, ali i na ispijanje vina, tako da ga je tata morao neprestano poticati na rad a odvraćati od pića. Bio je to već treći mesar kojeg smo angažirali za kolinje, na glasu kao vrstan kobasičar, ali i kao notorna ispičutura. Pitao sam se, uzalud, tada kao i prethodnih godina, zašto nijedno kolinje ne može proći bez obilatoga konzumiranja alkohola i pripremanja uvijek istih specijaliteta od iznutrica za gablec i prvih kuhano-pečenih kobasica, tzv. mesnjača, za objed, a svježih krvavica za večeru s restanim krumpirom.

Bijah inače poznat kao slabi jelac, ali u vrijeme kolinja javio bi mi se apetit na sve, pa i na kasnije kuhanu hladetinu i čvarke, što je mami bio dovoljan dokaz da nije problem u meni nego u hrani koju nisam »šmekao« (kakvi bijahu čušpajzi ili kuhano zelje, palenta s kiselim mlijekom ili s čvarcima, u kojoj je uživao tata uzalud očekujući da mu se i ja priključim). Otkud mu tako usmjeren okus i ukus saznao sam mnogo kasnije čitajući Budakovo Ognjište u kojem pisac od uobičajene ličke hrane u svakom boljem ognjištu spominje jedino kupus sa suhim mesom. Pridodam li tome mladu janjetinu i odojka, zaokružio sam najbolji, ne samo tatin, meni. Ni posljednja ratna zima nije mogla proći, za mene, bez lopte. Igrali smo s njom u dvorani na Knežiji, a i s ping-pong lopticom stolni tenis u saletlu kod Zdenka. No, bio sam najviše i neizlječivo zaražen s nogometom pa nisam propuštao prigodu da se s nekoliko svojih pajdaša ne provučem nekako na prvu poslijeratnu utakmicu između jedne na brzinu skalupljene zagrebačke i organizirane vojničke momčadi. Sjećam se, iz tih rijetkih naših dječačkih navijačkih slavlja, da je u nekoliko navrata fenomenalno branio Monsinder, najbolji hrvatski vratar nakon Glazera, gibak kao pantera i naš tadašnji neosporni idol.

Mama mi je znala predbacivati što sam toliko zaluđen loptom. Zaista, i u stražnjem dijelu našega dvorišta napucavao sam oguljenu tenisku loptu u velika drvena vrata, a to je monotonim jakim lupetanjem probijalo uši ne samo mami nego i susjedi, gospođi Mustać, samo što je to ona strpljivo podnosila jer je sa mnom nabijao po loptici svojim drvenim reketom i njezin sin a moj tadašnji bliski prijatelj Ivica. Prezivao se Grando (a zašto drukčije od mame, to sam tek kasnije saznao!).

Njegova starija sestra Ivanka, za kojom su slinili da ne kažem patili neki od nas stariji susjedi, postajala je i naš predmet posebne pozornosti kad bi se spretno popela na vrlo visoko stablo višnje da bi rukom što pažljivije brala prezrele tamnocrvene slatkasto-kisele plodove. Mi bismo tada ostajali u podnožju stabla, tobože pobirati otpale višnje, a zapravo vireći odozdo pod Ivankinu kiklju.

Ivica, međutim, nije se razmetao nogometnim znanjem i umijećem kao mi ostali, igrajući mali nogomet na malom prostoru praznoga gradilišta pri vrhu Stolačke ulice ili na igralištu horvaćanske škole na koje bismo se provlačili kroz žičanu ogradu uz dopuštenje potplaćenog podvornika. Imali smo loptu, pravo bogatstvo: kožnu sa šlaufom koji bismo napumpavali biciklističkom pumpom i onda stručno užnirali posebnim praktičnim metalnim žniralom.

Budući da sam u to vrijeme već počinjao sastavljati pjesmice i ispunjavati naš športski list »Sava« kratkim humoreskama, pokušao sam opjesmiti našu strast za nogometom, odnosno opisati samu loptu i sve tajne njezine neodoljive privlačnosti za tolike mladiće, zreliće i stariće širom svijeta. Žao mi je što nisam sačuvao takav jedan pjesmuljak, naravno, samo kao uspomenu na te moje prve književne pokušaje, kakav bijaše i opširni bajkoviti tekst što ga i sada čuvam — U Sveznadarevom carstvu. Pjesmu o lopti naslovio sam Svemoguća lopta, imajući u vidu da je svi nabijaju na prerazne načine, a najviše u igri nogometa, radi koje i vojnici odlažu svoje odore i oružje da bi u raznobojnim majicama jurišali, da, jurišali — na protivnički gol za vrijeme duljih predaha.

Sjetio sam se toga kad sam s velikim uživanjem pročitao jednu od tolikih impresivnih Mihalićevih pjesama — Dječak s loptom. Shvatio sam tada da sam i ja, nekada, bio na pravom putu, ne slaveći loptu kao loptu, nego kao igrivu stvar sveopćega značenja. Zbog svega što sam dosad o tome napisao razumljivo je samo po sebi, da je i Mihalić, vjerojatno iz svojih dječačkih uspomena, izvukao temu i povezao je sudbinski s dječakovim životom u sadašnjosti i budućnosti:

DJEČAK S LOPTOM

Gledaj samo svoju loptu

Ne krajičkom oka nego cijelim vidom

Sve drugo neka se ugasi

Kuće koje tonu ili lete u nebo

Jutarnja vika rasrđenih žena

Jurnjava muškaraca s trubama, zvoncima

Lopta je tvoja nova zemlja

I pažljivo je udaraj dlanom

Točno po sredini da se skupi sva u jedno

I poleti prema tlu točno po tvom nalogu

Zatim se osmjehne prepoznajući igru

I vrati prema ispruženoj ruci

Ne misli o udarcu, on je već u tebi

Čeka da ga probude dva upaljena oka

Da ga uzdigne iz krpa sluh

Pa da očvrsne u ruci i sleti loptu

Prividno uvijek okomito a ipak centimetar dalje

Odmotavajući srebrnkasti prostor

Ne slušaj glasove oko sebe

To u njima bruji tvoje kolebanje

Samo jedan pogrešan udarac: prejak ili preslab

Samo jedan udarac sa strane

I tvoj će se planet ugasiti

U nekoj mlaki, na nekom žalosnom gnojištu

Ova lopta to si ti sam, svoj svijet

Ovo ti odskačeš, ovo se ti vraćaš

Skidajući paukove niti granica

Ovo se ti produžuješ, ovo se ti množiš

U igri koja nema druge svrhe

Osim da sebe odigraš do kraja*

Vlatko Pavletić

* Istaknuo V.P.

(Iz rukopisa knjige Sjećanja o sebi i drugima)