Cjelovito i nadahnuto

Cjelovito i nadahnuto

Mezzosopranistica Neli Manuilenko postavila je između sebe i Judite znak jednakosti. Elegancija s kojom je oblikovala fraze i lakoća s kojom je vodila lik u njegovim kratko naznačenim, a sudbinski važnim trenucima oduševili su

Veseli što je Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci postavilo operu Judita Frane Paraća i tako omogućilo ponovni susret s tim hvaljenim i nagrađivanim djelom. Tim više jer se čini kako je splitska izvedba otprije šest godina nadmašena, što Splitu ne treba biti žao, jer iz njegova kulturnoga kruga potječe većina autora i uprizoritelja te opere.

Frano Parać pozabavio se starozavjetnim motivom o židovskoj udovici Juditi koja spašava svoj grad Betuliju, i epom što ga je s istom temom spjevao Marko Marulić. U suradnji s Tonkom Maroevićem napisao je libreto, i uglazbio ga zadržavši arhaičnost čakavskih stihova s ishodišta hrvatske književnosti. Glazba opore harmoničnosti i epske liričnosti izvire iz osobite melodike i ritmike teksta, stapajući se s riječju u nedjeljivu cjelinu, za što je magistralan primjer prizor Ča-ka (izvedenica iz rečenica Ča ti ime i Kamo). Dirigentica Nada Matošević izvrsno je s raspoloženim i nadahnutim ansamblom Riječke opere predstavila djelo, u njegovu pravocrtnu razvoju ostvarenja žrtve, domoljubnoga čina i spasenja, u oblikovanju velikih skupnih prizora i arija naslovne junakinje. Orkestar i zbor bili su precizni, ritmički pregnantni i odrješiti, zvukovno raskošni.

Ponovo smo vidjeli impresivnu scenu Matka Trebotića, snažnu drvenu arhitektonsku konstrukciju što simbolizira i grad branitelja i onaj osvajača, te bezvremenske kostime znakovitih konotacija Irene Sušac i Rute Knežević, koji su se tu skladno uklopili.

Redatelj Petar Selem zamislio je Juditu kao povijesnu fresku što simbolički ovjekovječuje ljudski strah pred Zlom, nadu i ufanje u rješenje od toga zla, a ujedno i kao stvarnu, živu ljudsku dramu ispričanu čistim kazališnim jezikom. Izvrsna suradnica za scenski pokret bila mu je koreografkinja Snježana Abramović. Ansambl je bio maksimalno usredotočen na scensku igru punu sugestivnih pokreta i formacija. Svaki član zbora, iako dio cjeline, bio je individualiziran u strepnji i proživljavanju prijetnji, a cijeli ansambl živi fond za nastup i uzvišeni čin naslovne junakinje. Jasan i dosljedno proveden redateljev odmak od bilo kakve naznake operne konvencije, osim one da je žarište predstave usmjereno na lik i osobu primadone, nadasve je uvjerljiv i zato što proizlazi iz arhetipskoga karaktera Paraćeve glazbe kojim je zaodjenuo temu i motive Juditine žrtve.

Mezzosopranistica Neli Manuilenko postavila je između sebe i Judite znak jednakosti. Zahtjevna dramska vokalna dionica nije za njezin golem glasovni potencijal nikakva teškoća, da se probije kroz gustu instrumentaciju ili nadvije nad ansamblom. Ali, elegancija s kojom je oblikovala fraze i lakoća s kojom je vodila lik u njegovim kratko naznačenim, a sudbinski važnim trenucima, s taman toliko brižnosti, požrtvovnosti, dostojanstvenosti, zavodljivosti, plesnog pokreta u bakanalu i šarma koliko je potrebno, oduševili su.

I ostali solisti na čelu s tenorima Sergejom Kiselevim i Voljenom Grpcem u ulogama Akiora i Ozije, te basovima Ivicom Čikešom i Sinišom Štorkom u ulogama Oloferna i Eliakima, dali su maksimum pjevačko-glumačke izražajnosti, u ostvarenju te izvanredno cjelovite i nadahnute opere. Malokoje suvremeno domaće glazbenoscensko djelo doživi drugu izvedbu. Izvedba Judite, ansambla Riječke opere, već na početku nove sezone i manifestacije Zajčevi dani 2006, zlatan je nadnevak hrvatske operne reprodukcije i glazbene baštine.

Davor Schopf