ČITABL

ČITABL

Sjeća li se još itko te riječi? Rječnici je ne bilježe, nije uporabljena ni u tzv. lijepoj književnosti, a oni koji su je nekad izgovarali, odavno su je izbacili iz vokabulara. Ukratko, nema je više. A nekada je bila razmjerno česta, i bila je praktična, jer se točno znalo što se pod njom podrazumijeva.

Po toj se riječi i danas vidi tko ju je načinio i zašto. Ona u svojoj tvorbi ima nešto ironično, pa je više dosjetka nego riječ. Po tome se razabire da su je skovali intelektualci za neke svoje osobite potrebe. Jer, sastoji se ona od glavnog dijela, u kojem je hrvatska riječ čitati, i sporednog dijela u kojem se krije engleska (francuska, talijanska, latinska) čestica able, koja označava da je neka stvar za nešto sposobna, pogodna, prikladna. Otuda se odmah pomalja i značenje: čitabl je nešto što se može čitati, što je čitanju primjereno.

Znači li to onda da to vrijedi za sve knjige koje su dobre za čitanje, u kojima čovjek uživa, ili koje su po nečemu vrijedne?

Da bi se na to pitanje odgovorilo, potrebno je najprije znati što je čitanje bilo i kakav je status imalo u ono doba kad je ta riječ nastala i kad se rabila, dakle prije četrdesetak godina. Iz toga će odmah biti jasno i zašto je riječ uopće načinjena, i zašto zvuči baš tako kako zvuči.

Čitanje je, dakle, u to vrijeme bilo nešto ozbiljno i nešto važno, bez obzira na to je li se radilo o čitanju stručnih knjiga ili o čitanju beletristike. Beletristika se, dapače, i dijelila na dvije jasno odijeljene sfere: na ozbiljnu i zabavnu književnost.

Od ozbiljne se očekivalo da zahvati najtemeljnija pitanja društva i ljudske egzistencije, pa da čak predloži i neka rješenja; spoznajna njezina dimenzija naprosto se podrazumijevala, bez nje nije moglo biti ni vrijednosti. Samo je po sebi jasno da takve knjige nisu bile lake za čitanje.

Lake za čitanje bile su sasvim drugačije knjige, one koje su spadale u tzv. zabavnu književnost. Dok se ozbiljna literatura bavila složenim pitanjima i imala društvenu odgovornost, dotle je zabavna bila neozbiljna, usmjerena samo na užitke i posve nezabrinuta za vlastitu povijesnu sudbinu. A čitanju nije pružala nikakav otpor, nego ga je, dapače, i poticala.

Ali, dok je takva podjela postojala, nije bilo nikakve potrebe za pridjevom čitabl. Ozbiljna književnost nije mogla biti čitabl naprosto zato što je tražila neki napor, pa čak i stanovito predznanje. Zabavna književnost pak nije mogla biti čitabl iz jednostavnog razloga što joj se nije pripisivala nikakva vrijednost, pa i nije bilo preporučljivo čitati je, a upravo je preporuka sadržana u čestici abl.

Potreba za tom riječi iskrsnula je tek onda kad su se pojavile knjige koje ne pripadaju ni jednoj ni drugoj skupini. Knjige, dakle, koje po lakoći s kojom se čitaju pripadaju zabavnoj književnosti, ali po stanovitoj vrijednosti koju u sebi ipak sadrže pripadaju ozbiljnoj. Knjige, ukratko, koje nisu bez stanovite težine, ali se ipak konzumiraju lako i jednostavno.

Dakako, pri tome je lakoća važnija od težine: čitabl-knjigu više obilježava lakoća s kojom se konzumira nego težina koju eventualno ima. Tako se riječju čitabl zapravo daje i ocjena neke knjige, i estetska i socijalna.

Estetska u tom smislu što se otprilike kaže: stvar se može pročitati, jer nije posve bez vrijednosti, ali ne treba od nje očekivati nikakve spektakularne dosege. Socijalna pak u tome smislu što se tom riječju zapravo tvrdi: čovjek može čitati tu knjigu, a da se pritom ne osramoti, da ne bude proglašen osobom bez ukusa ili ljubiteljem šunda i kiča.

Ukratko, kad se reklo da je nešto čitabl, onda je to značilo: čitajte, ako baš nemate ništa bolje pri ruci; nemojte pritom imati grižnju savjesti, ali nemojte ni previše očekivati.

Dakako, riječ čitabl pojavila se u ono isto vrijeme kad su se pojavile i knjige koje su se njome mogle obilježiti. Bilo je to potkraj šezdesetih godina, kad se i u nas stalo voditi računa o željama i potrebama čitatelja, i kad je knjiga i ovdje počela postajati roba. Takav tip knjige stigao je k nama sa Zapada, gdje su čitabl djela postojala već odavno, pa stoga nije ni čudo što je i naziv za njih načinjen po zapadnjačkom uzoru. I, činilo se neko vrijeme da je sve jasno: imali smo zgodan termin, imali smo i pojavu koju je on pokrivao, i javio nam se osjećaj da smo učinili korak naprijed te da je budućnost pred nama.

Ali, onda je riječ čitabl odjednom nestala. Nije, međutim, nestala zato što bi nestalo pojma što ga je ona pokrivala, nego zato što je taj pojam postao odveć čest i odveć širok. Jer, tada, šezdesetih godina, dogodile su se strahovite promjene, pa i u svijetu knjiga: filozofska djela počela su postajati bestseleri, ozbiljni i teški romani stali su se penjati na vrhove top-lista. A u isto su vrijeme filozofi uzeli pisati na popularan i svakomu shvatljiv način, a smrtno ozbiljni romanopisci navalili se poigravati žanrovskom literaturom i sličnim dotad prezrenim pojavama.

A to je onda izazvalo nesagledive posljedice: kad se jednom vidjelo da sve može biti zabavno, počelo se i tražiti da sve bude zabavno. Kad se jednom vidjelo da ništa ne mora biti ozbiljno, počelo se tražiti da ništa i ne bude ozbiljno. Kad se vidjelo da je upravo čitabl ono u čemu svi najviše uživaju, sve je postalo čitabl. I, danas je sve čitabl. To je valjda to postmoderno stanje. Zato te famozne riječi više nema.

Dobro, i kamo me dovelo ovo razmatranje? Nikamo, dovelo me do turobna slijeganja ramenima, kao i svako ozbiljnije mozganje. Nadam se da je barem bilo čitabl.