Betonski akvarel

Primitivizam, kao i ljudska glupost, nema nacionalnih granica, to je jedna od univerzalija koja svodi i osuđuje sve ljude ovoga svijeta na zajednički nazivnik — na sebi slična čovjeka. Hrvatski prinos zajednici primitivnih naroda nemoguće je previdjeti, iako svatko od nas ima svoju verziju nacionalne primitive. Eto, meni su tako primitivni oni tipovi izbrijane glave u zatamnjenim SUV-ovima marke Mercedes, BMW, VW, i sl., obično u kožnim jaknama ili tamnim odijelima i tamnim naočalama, koji se ubacuju iza i ispred u koloni i voze slalom po zagrebačkim uskim, kako to već originalno naziva gradonačelnik, žilama kucavicama, bahato pokazujući kako su se oni i njima slični uspješno snašli u velikom gradu, jer se bave poslovima bez porezne osnovice (cigarete, gunovi, kamatarenje, ako je sreće i osiguravajuća društva… s njima na parkingu nema šale, odmah vade svoje kratke cijevi), a iz zvučnika im galopira i stenje, poput gomile konja ispod njih, kakva ceca (ceca, ovdje generički naziv za turbofolk note, spoj sintisajzera i frulice, sluša se od Vardara pa do Triglava, najviše u Zagrebu, još nisu zabilježeni masovni slučajevi u Hrvatskom zagorju). Primitivni su i oni što puše u dizalima, i kada na krcatoj Držićevoj majka s djetetom u kolicima prelazi cestu na crveno, primitivni su oni crni grafiti koji spajaju slovo U i križ, primitivno je što je ženama u ovoj zemlji još uvijek teže u životu nego muškarcima ... primitivni su svi oni koji misle da su sami na svijetu i siluju materijalni i duhovni prostor drugih ljudi. U bogatim je europskim zemljama lakše sakriti nacionalnu varijantu primitivizma, u Njemačkoj, Austriji ili Francuskoj za takve su neljudske oblike ponašanja uvijek krivi stranci, i gotova priča. Mogu samozvani izvorni Bečani, oni iz Ringa i neposredne okolice, biti djeca konjušara, kako će neki zlobno napomenuti, ali to su ipak bili carski konji, plemenita bića od krvi i mesa, bez unutarnjega sagorijevanja i bez pomoći oktana, a i red se neki znao… Mi, nažalost, nemamo koga optužiti, Kineza u Hrvatskoj još nema dovoljno, a na njih ionako gledamo kao na egzotične jadnike kojima je gore nego nama, pa nam služe za utjehu, kao žive metafore. Naš je primitivizam samo naš, više nema Juge da se na nju izvlačimo (sjećam se kako se govorilo ispod glasa: to su nam ovi s istoka donijeli, znate, mladi gospon, u Zagrebu se nikada prije nije psovalo). Sada smo konačno krivi sami sebi. Zato ima smisla upitati se: je li primitivno zamijeniti kamen betonom na nalipšoj rivi na cilome svitu? (Dakako, onoj splitskoj, iako će možda neki tvrditi da je zadarska ljepša…) Projekt uređenja prošao je javni natječaj, procedura je navodno poštovana do krajnjih granica, konzervatori (struka) rekli su svoje: izvornomu su projektu oduzeli izvornost, skratili original skoro za glavu i na sve strane tako da ga ni rođeni arhitekti iz zagrebačkoga 3 LHD studija ne bi prepoznali (ali ga se ne bi ni odrekli), rabit će se još i taj spasonosni georadar, pa ako elektronika nešto otkrije ispod zemlje u arheološkim slojevima, radovi će stati, sve u ime i slavu struke i zaštite slavne hrvatske baštine, amen. No, ostao je beton, taj kamen pravi smutnje velike. Slavonija bez hrastova, Dalmacija bez kamena. I slogan: Mediteran kakav nikada nije bio. Splićane će i njihove goste (procjena je Poglavarstva da će ovakva riva privući veći broj turista) hladiti i grijati tzv. tehnobeton izvrsnih tehničkih karakteristika, lak za održavanje, čaroban na dodir, oku ugodna, nenametljiva siva kolorita i nadasve pouzdane čvrstoće jer je navodno toliko izdržljiv taj zidarski mišung da bi bez problema mogao podnijeti slijetanje kakva širokotrupna četveromotorca prepuna japanskih sumo-boraca. Nakon što je Split, neskromno priznajem zahvaljujući i angažmanu »Vijenca«, uspio savladati bjelosvjetski predatorski kapitalizam i otjerati nenarodnu, amerikansku AFCO-jahtu iz svoje luke, ostali su mu njegovi autohtoni problemi, ničim i ni od koga izazvani. Netko bi pomislio da je posrijedi čisti spli’ski manirizam, jedni drugima onako iz dišpeta, tek da se ima o čemu ćakulat kad upekne. Nažalost, nije tako, skupa će se i rafinirana betonjara graditi, Bajamontijeva fontana neće se vratiti, a tko može znati u koje i kakve će se sve arheološko-povijesne slojeve zasjeći, bez obzira na onaj njihov Ground Penetrating Radar…

Stalo nam je do splitske rive: mi smo za kamen.

Ivica Matičević