Baršunasti ubojice

Baršunasti ubojice

Ako je prošlogodišnji izbor naznačio i svjetlije težnje češke kinematografije, ovogodišnji možemo opisati kao njezino naličje, a oba odražavaju višeslojnost društva u kojem su nastali

Zasigurno je svakom čitatelju ovih stranica poznato značenje i nasljeđe češkoga filma, a već tradicionalan, ovaj put dvanaesti, Tjedan češkoga filma, u organizaciji Veleposlanstva Republike Češke i Zagreb filma u izboru od sedam ostvarenja prikazanih u kinima Broadway Tkalča pružio je zainteresiranu gledateljstvu uvid u produkcijske i stvaralačke dosege te europske kinematografije. Nema sumnje da na samu početku možemo uspostaviti odnos ovogodišnjega s prošlogodišnjim Tjednom češkog filma. Naime, prošlogodišnji je izbor ostvarenja ukazivao na smjernice što su ukazivale na širok žanrovski raspon češkoga filmskog stvaralaštva, primjereno približavanje tokovima razglašenijih europskih ili izvaneuropskih kinematografija. Čak su i primjeri populističkih žanrova poput romantične komedije ili one tinejdžerske svjedočili o približavanju širem sloju gledateljstva, a najuspjelija djela o izrazitoj društvenoj samosvijesti čeških autora. No, ovogodišnji izbor iskazuje znatno komornije usmjerenje češkoga filma. Ni jedan od prikazanih filmova nije iskazao zamalo ni natruhe populističkog usmjerenja, njihova je recepcija u gledateljstva znatno užega raspona, ali bespogovorno možemo ustvrditi da svjedoče o posvema raznolikim stvaralačkim pristupima i stilskim postupcima. Iako izbor filmova pretežito svjedoči o stanju suvremenoga češkog društva, kao i pojedincima koji se pokušavaju othrvati njegovim nedostacima ili suočiti s njegovim nepravilnostima, čak su dva smještena u razdoblje devetnaestoga stoljeća. Anđeo Gospodnji Jirija Stracha i Ludilo Jana Švankmajera oprečnim stvaralačkim pristupom iskazuju posvema različite svjetonazore autora. Strachov je film opuštena komedija izraženih religijskih tonova, koju zasigurno mogu pratiti gledatelji raznih naraštaja, dok je Švanmajkerov film prema navodima sama autora »filozofijski horor«, a očita je i njegova uklopljenost u tradiciju nadrealizma. Oba filma utemeljena su u književnu tradiciju razdoblja, jer su nastala prema motivima književnih izvornika. Zanimljiva je i kontekstualna povezanost Anđela Gospodnjeg i filma Dok ne izludiš redatelja Petra Vachlera, jer se oba zbivaju u okrilju božićnih blagdana. U prvom je riječ o uspostavi narušene ravnoteže, suglasju nebeskih i zemaljskih zajednica i pročišćenju središnjih likova. Dok ne izludiš upravo u razdoblju izrazito obiteljskog blagdana ironično prikazuje raslojavanje i rasap unutar šire obiteljske zajednice središnjih likova. Kontekst je filma upotpunjen suprotnošću obilježavanja Isusova rođenja, dakle početka života, sa zanimanjem pogrebnika koje obnašaju neki protagonisti, dakle njegova svršetka. Rasap obiteljskog temeljni je predtekst filma Tintilinić redatelja Tomasa Vorela. Naizgled stereotipna obiteljska situacija i obiteljsko raslojavanje prikazani su iznimnim redateljevim pristupom što uspostavlja poveznice suvremenog s nasljeđem nijemog filma, kao i označnicama crtanoga prenesenog u igranofilmsko. Slikovno i sadržajno zanimljiv film možda je i nepotrebno uključio bajkovit lik koji je posudio naslov ostvarenju, ali čija je dramaturška uloga više namjenska no prirodna. S obiteljima nije sve u redu ni u filmu češke i slovačke koprodukcije Država Sunce redatelja Martina Čulika, jer obitelji četvorice središnjih likova ili su se raspale ili su zbog nefunkcionalnosti pred raspadom. Taj film na izniman način svjedoči o stanju društva u tranziciji, društva u kojem su otuđenost kapitala i pojedinca u zabranu obiteljskog sasvim izraženi. Nesklad društva i pojedinca izazivaju nadalje i raslojenost u zajednici prijatelja, pa je bespogovorno da društveno rasulo izrazito šteti ne samo pojedincima nego i temeljnim zajednicama iz kojih je to društvo izraslo. Društvenom, ali i političkom rasulu pozornost je posvetio film Baršunasti ubojice Jirija Svobode, zasnovan na istinitom, izrazito okrutnom, češkom slučaju višestrukih umorstava. U filmu gruba ugođaja suprotstavljeni su počinitelji i istražitelji, a uporaba pseudodokumentarnosti poslužila je redatelju pri izravnosti zbivanja. Posve je lako zapaziti da naznačena psihološka struktura zločinaca čini okosnicu filma, a ne treba zaboraviti ni činjenicu da je jedan od središnjih likova filma Država Sunce krhke duševne ravnoteže, niti da je poprište zbivanja u filmu Ludilo umobolnica, a zbivanja koja izvješćuju o 19. stoljeću zapravo alegorijski očitavaju tmurne strane suvremenog. Ako, dakle, stanje svijesti pojedinca neizravno svjedoči i o stanju društvenoga što pojedinca uvjetuje, teško je ne uspoređivati kako zapravo suvremeno društvo sagledavaju autori naznačenih filmova. Izniman je u očitovanju duševnoga rasapa središnjega lika film Zvijer u glavi Marie Prochazkove, čiji je protagonist shizofreničar široke naobrazbe čije je viđenje svijeta na razmeđi zbilje i iracionalnog uvjetovanog bolešću, a takva je i njegova komunikacija s ostalim protagonistima. Kako je taj igrani film redateljski prvenac znamenite češke animatorice, ne treba nas čuditi ni česta stilska prožetost dviju filmskih vrsta. Izbor ostvarenja 12. tjedna češkoga filma može posvjedočiti o iznimnim stanovištima s kojih njihovi autori sagledavaju nesklad pojedinca i obitelji u okvirima suvremenoga češkog društva, pa možemo zaključiti: ako je prošlogodišnji izbor naznačio i svjetlije težnje češke kinematografije, ovogodišnji možemo opisati kao njezino naličje, a oba odražavaju višeslojnost društva u kojem su nastali.

Tomislav Čegir