Vijenac 329

Književnost

Simpozij Städtische Kultur in Dalmatien: Die Genese eines europäischen Kulturraums (Gradska kultura u Dalmaciji: geneza jednog europskog kulturnog prostora), Bonn, SR NJEMAČKA, 9 –13. listopada 2006.

Arkadijski pokret

Dalmacija se na skupu prezentirala kao kulturni i uljudbeni krajolik, otvoren za strane utjecaje, ali i dovoljno samosvjestan i izvoran u svojoj hrvatskoj pretežitosti, bez obzira na višejezičnost (talijanski, latinski), jer su i hrvatski govornici vladali s više idioma

Simpozij Städtische Kultur in Dalmatien: Die Genese eines europäischen Kulturraums (Gradska kultura u Dalmaciji: geneza jednog europskog kulturnog prostora), Bonn, SR NJEMAČKA, 9 –13. listopada 2006.

Arkadijski pokret

slika

Dalmacija se na skupu prezentirala kao kulturni i uljudbeni krajolik, otvoren za strane utjecaje, ali i dovoljno samosvjestan i izvoran u svojoj hrvatskoj pretežitosti, bez obzira na višejezičnost (talijanski, latinski), jer su i hrvatski govornici vladali s više idioma

Njemački slavist, ujedno romanist, Wilfried Potthoff organizirao je od 9. do 13. listopada drugi dalmatinski internacionalni simpozij pod naslovom Gradska kultura u Dalmaciji: geneza jednog europskog kulturnog prostora. Prvi simpozij te vrste bio je održan prije tri godine s naslovom Dalmacija kao prostor europske kulturne sinteze. Simpoziji su održani na Sveučilištu u Bonnu, a na posljednjem sudjelovali su znanstvenici iz Hrvatske, njih najviše, Njemačke (također s više sudionika hrvatskog podrijetla) te Italije i Srbije.

Zamisao simpozija o gradskoj kulturi u Dalmaciji profesor Potthoff tumači raznolikošću te kulture, dakako pod vodstvom hrvatske (Leitkultur) na prostoru koji je bio podvrgnut raznim utjecajima, ali je ipak sačuvao svoje posebnosti. Na znanstvenom skupu našli su se povjesničari, prirodno-znanstvenici, sociolozi, lingvisti, povjesničari književnosti, muzikolozi i jedan (autor ovog zapisa) novinar i publicist. Referati su bili na visokoj znanstvenoj razini djelomično namijenjeni vrlo usku krugu stručnjaka, a rasprave za svakog predavanja bile su vrlo zanimljive i, da su bile zabilježene, vrijedne objavljivanja, dok će tekstovi referata ugledati svjetlo dana vjerojatno za dvije godine. Tekstovi s prvog dalmatinskog simpozija bit će dostupni publici do kraja ove godine.

Ovdje valja ponajprije odati veliko priznanje profesoru Potthoffu, koji je u ovo doba nemilosrdne štednje u Njemačkoj, što najviše pogađa kulturu, isposlovao održavanje simpozija s optimističnom najavom da bi još jedan dalmatinski skup mogao biti ostvaren za dvije, tri godine. Vjerojatno sa širom lepezom tema, primjerice, kulturna suradnja južnohrvatskih prostora sa susjednim jadranskim regijama.

Na skupu u Bonnu sudjelovalo je dvadeset poznavatelja građe o kojoj je bilo riječi, ali ni referati ni rasprave nisu bili ograničeni na zadanu temu, nego su se širili i na susjedna područja, što je bila prednost skupa. Bilo bi nepravedno prema bilo kojem sudioniku ako bismo naveli jedne, a prešutjeli druge, no ipak smo prisiljeni spomenuti predavače koji su na nas, (ovdje smo subjektivni) ostavili najdublji dojam, pri čemu ne želimo umanjiti vrijednost gotovo svih referata.

Uvodno izlaganje imao je Ludwig Steindorf (Kiel), čija je sinteza hrvatske povijesti nedavno prevedena na hrvatski, koji je jezgrovito opisao statutarne posebnosti dalmatinskih gradova, njihove razlike s obzirom na ruralnu okolinu u funkcioniranju gradova kao političkih jedinica. Povjesničar iz Zagreba Neven Budak akribijski je opisao povezanosti gradova s Crkvom i vladarima, bilo domaćim ili stranim, te proces slaviziranja (pohrvaćenja) dalmatinskih gradova od vremena Bizanta pa do Austro-Ugarske. Marija D. Anderle (Wiesbaden) referirala je o dalmatinskim ložama uz primjerenu fotografsku građu. Zrinka Blažević (Zagreb) vrlo je jezgrovito iznijela suprotnosti između komunalnoga partikularizma i prenacionalnog univerzalizma u dalmatinskim gradskim sredinama. Don Slavko Kovačić opisao je udio Crkve u kulturnom i duhovnom životu Splita u 18. i 19. stoljeću. Marko Trogrlić (Zadar) referirao je o udrugama i društvima u Dalmaciji 19. stoljeća, a Aleksandar Jakir (Marburg) obavijestio je o urbanizaciji i deurbanizaciji u Dalmaciji tijekom prošlog stoljeća.

Hans Ullmeier (Jüllich) slikovito je opisao prirodnoznanstvene razgovore u ljetnikovcima na Rijeci dubrovačkoj u vrijeme Republike sv. Vlaha. Wilfried Potthoff govorio je o arkadijskom pokretu u znanstvenim akademijama u Dubrovniku, Zadru, Splitu i ostalim dalmatinskim kulturnim centrima, s njihovom trojezičnošću, te vezama sa susjednim talijanskim duhovnim središtima, ali čak i s Portugalom i Brazilom. Zlata Bojović (Beograd) temeljito je opisala koncepciju grada stvorena u Italiji i proširena diljem Europe, sa specifičnostima na primjeru Korčule u djelima mjesnoga povjesničara Ante Paulinija. Mira Zeman (Düsseldorf) govorila je o putnicima i njihovim opisima Dalmacije u 18. i 19. stoljeću, koji su se više-manje svi oslanjali na glasoviti Fortisov Viaggo in Dalmazia, ali s varijantama punima netočnosti. Gojko Borić (Köln) dokumentirano je kritizirao brojne pogreške u suvremenim njemačkim bedekerima, koji se uglavnom oslanjaju na pretjeranosti u hrvatskim žutim i ekstremno ljevičarskim publikacijama. Mateo Žagar (Zagreb) dočarao nam je urbani okvir glagoljske pismovne kulture u obalnom području Hrvatske. Sergio Bonazza (Verona) govorio je o djelovanju dubrovačkih literata kao poticatelja njemačko-slavensko-talijanskih kulturnih odnosa, s posebnim osvrtom na tu djelatnost Dubrovčanina Stephana Rajčevića. Dunja Fališevac (Zagreb) s izvanrednom je temeljitošću informirala o metatekstualnim zapisima u starijoj hrvatskoj književnosti kao znaku urbane književne kulture, a njezino izlaganje bilo je oduševljeno pozdravljeno kao jedno od najboljih i šteta je što treba čekati još dvije godine da ga hrvatska javnost dobije na uvid. Tomislav Bogdan (Zagreb) jezgrovito nas je upoznao s urbanom kulturom i ljubavnom lirikom u Dubrovniku, na način koji bi bio zanimljiv i široj publici. Stanislav Tuksar (Zagreb) vrlo je uvjerljivo govorio o glazbenoj kulturi u Dubrovniku, i to tijekom pet stoljeća, što je s obzirom na opsežnost teme bio veliki intelektualni podvig.

Radni jezici na simpoziju bili su njemački, hrvatski, engleski i srpski, a i referati će biti tiskani na tim jezicima. Rasprave su bile vrlo plodne, visoke znanstvene razine i vođene s uviđavnošću za razlike u mišljenjima. Dalmacija se na skupu prezentirala kao kulturni i uljudbeni krajolik, otvoren za strane utjecaje, posebno sa zapadne obale Jadrana, ali i dovoljno samosvjestan i izvoran u svojoj hrvatskoj pretežitosti, bez obzira na višejezičnost (talijanski, latinski), jer su i hrvatski govornici vladali s više idioma. Uočene su i razlike između urbane i ruralne kulture, kao i jednostranosti u viđenjima stranaca koji su Dalmaciju nerijetko prikazivali kao divlju morlačku i hajdučku zemlju, dok su unutar njezinih obalnih gradova djelovali profinjeni intelektualci i vješti administratori, premda u službi stranih vladara, osim u Dubrovniku.


Gojko Borić

Vijenac 329

329 - 26. listopada 2006. | Arhiva

Klikni za povratak