Zabaviti dijete u sebi

Zabaviti dijete u sebi

Nina Kleflin uspješno se koristila jezikom stripa, crtanofilmskim jezikom i jezikom računalnih igara, kako bi u kazališnome mediju dokazala da se struktura priče, tempom i dinamikom svojstvenima drugim medijima, itekako mogu primijeniti i uživo

»Pišem da bih zabavila dijete u sebi«, popularni je citat Astrid Lindgren našao mjesto u programskoj knjižici predstave Ronja, razbojnička kći, koja je premijerno zaigrala na pozornici Žar ptice 25. rujna. Pipi Dugoj Čarapi, najpopularnijem djetetu slavne švedske književnice, djevojčici koja desetljećima zabavlja djecu svijeta, na pozornici Žar ptice pridružila se jednako moćna, samosvojna i snažna Ronja, razbojnička kći. Priča o desetogodišnjoj Ronji, rođenoj i odgajanoj u razbojničkom leglu, priča je koja u sebi nosi dvije usporedne radnje: u prvome je planu love story Ronje i Birka, također razbojničkoga sina — ljubav koju priječe njihove zavađene obitelji. U usporednoj se radnji razvija priča o moralnoj pobuni mladih, koji se suprotstavljaju roditeljskim nezakonitim poslovima. Bijeg od kuće i suočavanje s opasnostima vanjskoga svijeta, prvo iskustvo smrti drage osobe i naposljetku — ustrajavanje na časnome sustavu vrijednosti okvirni je proces sazrijevanja koji su Ronja i Birk na pozornici Žar ptice iznimno uvjerljivo predstavili oduševljenom i prepunom gledalištu. Scensko uprizorenje ove akcijsko-socijalne priče švedske dobitnice nagrade Hansa Christiana Andersena, najvišega priznanja na području dječje književnosti, u zamisli redateljice Nine Kleflin uporišne je točke potražilo u danas najzahtjevnijoj estetici: redateljica Kleflin uspješno se koristila jezikom stripa, crtanofilmskim jezikom i jezikom računalnih igara, kako bi u kazališnome mediju dokazala da se struktura priče, tempom i dinamikom svojstvenima drugim medijima itekako mogu primijeniti i uživo. Savršen sklad likovnoga oblikovanja — scene Miljenka Sekulića, kostima Ike Škomrlj i Elvire Ulip te lutaka Gordane Krebelj; autohtona skandinavska glazba u izboru Roberta Torrea; razgovijetna i prohodna dramatizacija Marijane Nola; senzibilno i dramaturški precizno svjetlo Aleksandra Mondecara; dojmljiva kreacija scenskoga pokreta Spomenke Šparemblek, uz iznimnu uigranost jedanaestočlanoga glumačkog ansambla u konačnici su pred publiku iznijeli cjelovito i vrijedno kazališno djelo. Iz segmenta posla glumačkog ansambla svakako treba izdvojiti Maju Kovač u naslovnoj ulozi, koja je, da parafraziramo citat Astrid Lindgren, nedvojbeno »igrala i da bi zabavila dijete u sebi«, potvrdivši tom ulogom status dječje zvijezde blistava sjaja. A po završetku predstave, prisluškujući raspravu među djecom na after partyju u obližnjem pješčaniku, moglo se jasno i glasno čuti da su ih egzotični, autentični likovi iz švedskih narodnih priča (u predstavi simboli sazrijevanja putem životnih prepreka), dakle, trolovi, Divlja Vila, podzemne sile i patuljci uistinu preplašili, ali ne toliko da ih ne bi pobijedili — samo da im se ukaže prilika kao Ronji i Birku. Ipak, kroničarska dužnost nalaže mi da objavim kako je u pješčaniku izbila i oštrija svađa, i to upravo s temom socijalne dimenzije priče: jedan je dječji tabor uporno tvrdio da razbojnici nisu isto što i kliminalci. Jasno, to nikako ne znači da Ronju ubuduće, radi boljeg sporazumijevanja, treba titulirati — kriminalčeva kći.

Dubravka Lampalov