Vidjeti dublje

Kino Tuškanac

Vidjeti dublje

Čovjek slon djelo je koje s protokom vremena dobiva na sugestivnosti

Nekoliko je razloga zbog kojih su mnogi mahom mladi ljudi te večeri u prenatrpanu kinu Tuškanac morali odstajati više od dva sata da bi vidjeli crno–bijeli debitantski film Čovjek slon Davida Lyncha. Glasoviti je britanski autor taj koji je začudnim, sugestivnim i stilski posve samosvojnim opusom stekao naklonosti onoga dijela publike koji, u vremenu neprijeporne supremacije potrošnog eksploatacijskog filma, čezne za suvislim art–ezoterijama, ali i onoga brojčano nezanemarljiva koji Lyncha ne razumije, ali ga — zbog neodoljivo snažna magnetizma bizarnih prizora u njegovim tvorevinama — hrli gledati.

U Čovjeku slonu (djelu koje anticipira neke od temeljnih postulata Lynchove poetike) upravo je čimbenik privlačnosti sam po sebi — duboko bizaran; vazda radoznalu (a u toj radoznalosti ponekad i aberantno agresivnu?) ljudsku narav oduvijek su privlačile priče o ljudima nakazama; u Čovjeku slonu ta je nakaza posve mlad čovjek s imenom i prezimenom u čijemu se ekstremno izobličenu tijelu skutrilo uplašeno, ranjivo i svega svjesno ljudsko biće. Zna li se da je ta osoba uistinu postojala — najveći dio života kao glavna cirkuska atrakcija — koju je bezdušan vlasnik, na veliko zadovoljstvo radoznala puka, godinama javno ponižavao i, naposljetku, sveo na dresiranu životinju, ne bi nam trebalo biti teško odgovoriti na pitanje odakle tako golemo zanimanje publike za baš taj film. No, ima li se na umu i to da je mladi debitant još itekako znao zahtjevno polazište filma artikulirati nadahnutošću i sigurnošću kakvu posjeduju daroviti autori tek u zrelu razdoblju stvaralaštva, bit će nam razumljiva i napeta tišina koja je vladala sve 124 minute projekcije Lynchova filma.

Dakako, mogli bismo se sada upustiti u svake pozornosti vrijednu elitističko – antropološku raspravu o tome da li je skrivena središnja linija filma Čovjek slon upravo ta teško objašnjiva, ali i neuništiva potreba čovjekove naravi da s pojačanim zanimanjem opservira tragične kikseve prirode, kada nas još većom snagom ne bi zaokupljao društveni kontekst (viktorijanskoga razdoblja) koji je nesretna Johna Mericka (John Hurt) bio razapeo na križ neukosti, predrasuda i primitivnih ispada. U zlim trenucima nije ga uspijevao zaštiti čak ni čovjek koji je iza njegove strašne i nijeme vanjštine prvi uspio prepoznati ljudsko biće od krvi i mesa (sposobno da komunicira i na najzahtjevnijim intelektualnim razinama) i koji mu je, po uvjerenju humanist širokih pogleda, a po struci čuveni kirurg, ipak uspio maksimalno olakšati posljednju dionicu života podarivši mu i nekoliko zvjezdanih trenutaka samosvijesti i dosegnuta dostojanstva — duboko suosjećajni dr. Frederick Treves (Anthony Hopkins).

Zapravo, britansko se društvo onoga doba dodatno debelo osramotilo na Merickovu slučaju — jedinstvenoj osobi koja je pameću, osjećajnošću i tankoćutnim intimizmom izrazito nadrastala predstavnike određenih klasnih segmenata toga društva; primjerice, u govoru čelne osobe klinike, koja histerično traži da se nakaza baci na ulicu, prepoznajemo zadrte odbljeske inkvizicijskoga kodeksa, a u mahnitu orgijanju pijana plebsa što se usred noći dokopao nemoćna Mericka — strastvenu raspomamljenost brojgelovskih kreatura. Pa ipak, Merick je — onako nemoćan, nevin i očito beskrajno trpeljiv kakav je bio — sve to uspio pregrmjeti, izborivši si i raskoš stvaralaštva — iz njegovih će ruku niknuti složena cjelovita skulptura katedrale s popratnim objektima koja se tek djelomice mogla nazrijeti kroz prozor njegova novog doma.

Lynchov prvi film, premda uredno narativan, počinje prizorima nalik košmarnim snovima; u dramatičnu kovitlacu fragmentarnih slika, popraćenih agresivnom zvučnom orkestracijom i rikom slonova, razabiremo tek panično žensko lice i podivljali nasrtaj voluminozne afričke životinje. Poslije ćemo saznati da je Merickova majka, u četvrtom mjesecu trudnoće, stradala u Africi svejedno donijevši na svijet Johna — takva kakav jest. Ti će stilizacijski agresivno artikulirani fragmenti s početaka odmjereno remetiti i dalji čvrsto postavljen izlagački kauzalitet priče. Ipak, autor je tu nevjerojatnu, duboko tragičnu priču, koja u cijelosti djeluje kao noćna mora, gradio s istančanim osjećajem za mjeru; patnički Merickov put od beznadna idiota, kakvim su ga liječnici u prvi mah bili okarakterizirali pa do intelektualno i osjećajno više nego cjelovite ličnosti (koja pomireno prihvaća činjenicu da joj više nema života), predočen je u maniri rafinirano položenih elipsi koje se, na Merickovu putu ubrzane samospoznaje, odvažno utječu i odmjereno duhovitim komentarima. Djelo je to koje s protokom vremena dobiva na sugestivnosti.

Petar Krelja