U živom pijesku

U živom pijesku

Scensko uprizorenje Don Giovannija redatelja Oliviera Tambosija primjer je suvremenoga promišljanja opernog kazališta i po tome je predstava u potpunosti in

Opera Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu počastila je Wolfganga Amadeusa Mozarta za 250. obljetnicu rođenja premijerom opere Don Giovanni u kojoj izvedbu Mozartovih secco recitativa prati suvremeni glasovir! Zamisao je to o modernosti i jednostavnosti prosvijećenih inozemnih umjetnika koji su predstavu postavili, a naša je prosvjećenja željna glazbena sredina to spremno kupila.

Scensko uprizorenje Don Giovannija redatelja Oliviera Tambosija te scenografa i kostimografa Bengta Goméra primjer je suvremenoga promišljanja opernog kazališta i po tome je predstava u potpunosti in. Mozartov besmrtnik po određenju je dramma giocoso, a predstavom prevladavaju giocoso elementi. Publika se može zabavljati beskonačnim dolascima i odlascima pjevača kroz prozore, otvore u sjedalima i razne druge otvore. Zatvoren scenski prostor paradigma je donđovanijevskoga, zapravo ljudskoga bezizlaza u težnji za onim što nikada neće ostvariti. Sredinom pozornice prostire se bazen s pijeskom u kojem se odigrava glavnina radnje. Junaci ulaze u pijesak, valjaju se po njemu, paniraju se u svim situacijama: dramskim i lirskim, simboličkim i banalnim. Tek se završni sekstet, kao moralna pouka, odvija na rampi, izvan Don Giovannijeva svijeta.

Određenje dramme u predstavi najbolje je iskazano u efektnosti završnoga prizora u kojemu je Don Giovannijev pakleni zagrljaj pijesak što ga guta. Efektan je i prethodni prizor, u kojem se Komtur obraća Don Giovanniju iz središnje lože u mezaninu gledališta, prijeteći i opominjući na taj način, možda, svakoga gledatelja za njegove čîne. No, osim efektnosti, prave, dubinske dramme nema odviše, jer ju je malotko od pjevača mogao iskazati.

Zagrebačka opera kupila je za ovu premijeru paket inozemnih pjevača za četiri glavne uloge, a da po tko zna koji put nije jasno zašto. Jer oni ni po čemu nisu bolji od domaćih, a sada je konačno Zagrebačka opera mogla imati predstavu isključivo s vlastitim solistima. Možda će se gosti u konačnici učiniti zericu boljima, spretnijima u skakanju kroz prozore, ali to će biti zato što su imali triput više pokusa. Zagrebačka opera omogućila je (i platila) četirima inozemnim pjevačima da uvježbaju uloge s kojima će ići dalje, a svoje ljude ostavila je da se snalaze kako znaju.

Gosti uglavnom nemaju glasovnog intenziteta za svoje uloge, ili su ga prema kraju predstave imali sve manje. Don Giovannija Gabora Bretza i Leporella Igora Durlovskog glasovno je, u epizodnom pojavljivanju, pojeo Komtur moćnoga basa Lucijana Batinića. Igor Durlovski nije se mogao odlučiti bi li Leporella zaigrao na buffo ili neki drugi način, a takav žutokljunac kako je naslovnu ulogu donio Gabor Bretz teško bi zaveo i seosku naivku Zerlinu, a kamoli neku iskusniju damu. Mozartova vokalna linija preteška je zadaća za Valentinu Kutzarovu u ulozi Donne Elvire, dok je Christiane Bösiger tek povremeno postizala pravi dramski vokalni karakter Donne Anne.

I preostalo dvoje naših pjevača ostvarilo je prave mocartovske uloge. Zrinko Sočo bio je muzikalan, pjevački elegantan Don Ottavio, decentan i uvjerljiv u vladanju likom i psihološkim situacijama. Uspješno mu se pridružila mlada sopranistica Marija Kuhar u ulozi Zerline.

Dirigent Johannes Wildner širio je romantičarski zvuk orkestra umjesto da pripazi na bolju usklađenost dionica. Vrhunac njegova glazbenog ekshibicionizma bio je nezamislivo spor tempo tenorske arije Dalla sua pace, koja je poprimila karakter uspavanke. I to je valjda neka prosvijećena interpretacija kojoj nas je podučio. Zrinko Sočo sjajno ju je otpjevao u ležećem položaju na trbuhu. Bravo naši!

Davor Schopf