Trst nije samo Ponte Rosso

Trst nije samo Ponte Rosso

Krimići Veita Heinichena

Trst je poseban grad i za nas Hrvate. Od vremena Austro–Ugarske pa do Osimskih sporazuma s Italijom Trst smo voljeli ili mrzili. U Trstu i danas živi nekoliko tisuća Hrvata, ali nisu tako glasni kao starosjedioci Slovenci dakako Talijani, koji su u tom nekad multinacionalnom gradu uvijek ipak bili većina. No stranci koji su se udomaćili u Trstu ostavili su u povijesti i kulturi toga grada trajne biljege. Jedan od njih sigurno će biti njemački književnik Veit Heinichen, koji je objavio četiri kriminalistička romana o Trstu, pa ga se može usporediti s Amerikankom Donnom Leon, čiji su krimići više učinili za prepoznatljivost suvremene Venecije nego sva tamošnja turistička promidžba.

Veit Heinichen, rođen 1957, dugo je godina radio kao službenik kod raznih nakladnika, pa je valjda osjetio da i sam umije pisati kao i većina autora s kojima je dolazio u dodir. Nakon što je 1980. prvi put posjetio Trst, odlučio je nastaniti se u tom gradu i pisati o njemu kriminalističke romane. Budući da je rođen na jugozapadu Njemačke, na granici sa Švicarskom i Francuskom, svidjela mu se granična pozicija Trsta, s povijesnim i kulturnim utjecajima romanskog, slavenskog i germanskog svijeta. Trst je za njega prototip europskoga metropolisa u kojemu je devetnaest naroda ostavilo tragove. Postavši nakon Drugoga svjetskog rata talijansko slijepo crijevo prema komunističkom bloku, Trst se brzo izvukao iz nezavidna položaja, pretvorivši se u potrošačku meku za susjednu socijalističku Jugoslaviju, ali ni time nije bio zadovoljan. Tek s propašću komunističkoga svijeta Trst ponovno postaje ono što je nekoć bio: kozmopolitski grad unutar sve veće i veće Europske Unije. No taj preobražaj ima i tamne sjene: tranzicijski kriminal, o kojemu vrlo uvjerljivo piše tršćanski furešt, koji je već toliko ušao u tajne toga tajanstvenoga grada da sve više gubi stranost. A kao što se vidi u njegovim romanima, nije mu bilo lako ući u nepoznanice grada što je izvanjski širokogrudan za strance, ali krije svoje tajne, posebice ako nisu poželjne za image grada.

Glavni je junak njegovih romana policijski komesar Proteo Laurenti, koji je u grad na sjeveru Jadrana došao s juga Italije, dakle tu je furešt kao i autor. Baš kao talijanski južnjak može biti objektivniji prema kriminalu koji se tu širi ne zbog toga što je Trst privlačan za to, nego poradi činjenice da se u njemu križaju zli utjecaji tranzicije iz susjednih zemalja, ali i sa Srednjeg istoka, na način kakav ne bi bio moguć u nekom drugom gradu, jer Trst je ipak luka iz koje se prometuje s pola Mediterana. Pred očima više policija i obalne straže, (takav je talijanski sustav sigurnosti da jedno redarstvo konkurira drugom) odvijaju se kriminalni poslovi raznih vrsta: od pranja novca, krijumčarenja ljudi i opijata, pa do prostitucije i trgovine dijelovima ljudskoga tijela.

Ali zlo nema samo tranzicijske uzroke, tu u današnjicu duboko zahvaća i prošlost iz Drugoga svjetskog rata, kad su u susjednoj hrvatskoj Istri bili na dnevnom redu krvavi obračuni ne samo na nacionalnoj podlozi nego ponajprije oni zbog ideoloških suprotnosti, čak i između crvenih i crnih Talijana: oni to do danas nisu zaboravili. Siromaštvo Bliskog istoka, no još više Afrike, dopire i do Trsta u obliku krijumčarenja ljudi i trgovine organima za bogate zapadne Europljane. Posredništvo ne samo u trgovanju nego i u kliničkim uslugama pružaju domaći Talijani. Novac ide dalje na švicarske bankovne račune. I to je globalizacija.

Rat u bivšoj Jugoslaviji nije na svoj način mimoišao ni Trst. Preko njega prolazili su kanali krijumčarenoga oružja za balkanske gudure. Upleteni su srbijanski dobrovoljci, koji su iskoristili svoje veze s talijanskom mafijom. S druge pak strane, hrvatski kriminalci nešto su otmjeniji, oni se uglavnom bave pranjem novca i ostalim nevidljivim kriminalom, kojemu je konačni rezultat drsko pokazivanje na brzac stečena bogatstva, tako da naši kriminalci, oslobođeni nakon pritvora, priređuju i tiskovne konferencije kako bi izrazili svoju pobjedu nad bespomoćnom božicom pravde. Inače, i naši i njihovi mračnjaci neukusno se kočopere Trstom i Istrom na način tipičnih skorojevića. Zanimljivo je da talijanska i hrvatska policija sve bolje surađuje što se Lijepa naša više približava Europskoj Uniji.

Veit Heinichen ne štedi ni talijanski visoki kriminal; kriminalci, naime, ne poznaju nacionalnosti. On pak pokazuje veliku dozu empatije za žrtve kriminala što su ih većim dijelom prevarili mračnjaci koji su im obećali raj na zemlji na tzv. Zlatnom zapadu. Heinichen izvrsno poznaje političke prilike ne samo u Italiji nego i u susjednim zemljama, Sloveniji, Austriji i Hrvatskoj. Posredovanjem svojih junaka, ali i izravno, kritizira talijanske neofašiste i Berlusconijevu politiku. Unatoč tomu ili upravo zbog toga jedan njegov roman dobio je nagradu kao drugi po kakvoći krimić u talijanskoj književnoj produkciji, koja je u tom području obilna.

Proteo Laurenti, na prvi pogled neprestan, ali u završnici uvijek uspješan policijski službenik, obiteljski je čovjek koji ima problema sa ženom i djecom, s tajnicom i ostalim kolegama u policiji, no to ga čini simpatičnim. Heinichenovi likovi u sva četiri njegova romana precizno su opisani, čim pročitamo prvi roman, s nestrpljenjem očekujemo drugi, treći i četvrti, a autor i dalje radi na seriji krimića, pa je tako, kako nam je rekao, postao sluga svoga commissarija Laurentija. Autor vrlo plastično opisuje ljude i društvo grada Trsta, rekli bismo, kao da je tamo oduvijek. Stoga su njegovi kriminalistički romani kvalitetna literatura, slojeviti kao i sam život. Za hrvatske bi čitatelje bili itekako zanimljivi, jer nas njihov sadržaj neposredno dodiruje, u povijesnom i suvremenom pogledu, ali i u ljudskom, jer nije slučajno lijepa i pametna policijska službenica iz Istre ljubavnica melankoličnoga Protea Laurentija, redarstvenika s juga Italije na službi u Trstu.

Opisi grada Trsta, kao i prirode oko njega (bura, vrućina, more) vrlo su prepoznatljivi, posebice za one s juga Hrvatske, koji znaju kako se ponašaju ljudi u tim uvjetima života i društvenim okolnostima, u što pripada i mentalitet južnjaka. Na sve to utjecala je bivša Dvojna monarhija sa svojom višenacionalnom mješavinom, koja još živi, iako je nakon 1918. pomalo tonula u zaborav povijesti. Taj bi se mentalitet mogao objasniti poznatom austrijskom izrekom: »Živjeti i dopustiti drugima da žive.«

Ali i to ima drugu stranu medalje, naime popustljivost prema prekršiteljima zakona, ali samo ako su naši, pa ih ne treba tako temeljito progoniti kao došljake. No to ipak ne vrijedi za Protea Laurentija, policajca sa srcem, ali i pameću.

Romani Veita Heinichena: Gibt jedem seinen eigenen Tod, DTV, München, 2002; Die Toten von Karst, DTV, München, 2003; Tod auf der Wartliste, DTV, München, 2004; Der Tod wirft lange Schatten, Paul Szolnay Verlag, Wien, 2005.

Gojko Borić