Točka odsutnosti

Točka odsutnosti

Moje se osobno iskustvo susreta sa svijetom Nininih slika uvijek svodilo na neko tiho, intimno prepoznavanje, bez mnogo priča i potrebe za glasnim hvaljenjem. To je jedini, možda pomalo apsurdni, razlog zašto do sada nisam nikada pisala o slikama Nine Ivančić

Umjetnica koja je svakom svojom samostalnom izložbom po Hrvatskoj kod promatrača i likovne kritike poticala procese ozbiljna razmišljanja o razvojnim mijenama suvremenoga slikarstva konačno je u Galeriji Klovićevi dvori izložila, prema vlastitim riječima, svojevrsnu miniretrospektivu. Djela Nine Ivančić oduvijek su nas — iako su najčešće bila autoreferencijalna uz naglašenu impersonalnost slikarskoga rukopisa — navodila na intuitivni zaključak kako u tom slikarskom opusu ništa nije prepušteno slučaju, i kako autorica crno-bijelih prikaza brodova i zrakoplova sustavno proučava i osluškuje »suvremene problemske aspekte recentne umjetničke teorije i produkcije«. Da njezino slikarstvo nije podložno trendovskim blefovima, zahvaćanjima u tuđe idejne riznice, spretnim citatima američkih i europskih umjetnika, bilo je osjetno bez mnogo truda uložena u dešifriranje zahtjevnih teorijskih tekstova koji su uobičajeno pratili njezine samostalne izložbe. Istini za volju, moje se osobno iskustvo susreta sa svijetom Nininih slika uvijek svodilo na neko tiho, intimno prepoznavanje, bez mnogo priča i potrebe za glasnim hvaljenjem njezina opusa. To je jedini razlog zašto do sada nisam nikada pisala o slikama Nine Ivančić; ne zato što mi one ništa nisu govorile ili otkrivale, nego zato što se naše prepoznavanje (i moje odobravanje) zbivalo na određenoj nečujnoj frekvenciji koju, iz nekog neobjašnjiva divljenja spram njih, nisam imala potrebe javno obznanjivati. Nina Ivančić u jednom je trenutku uspjela dotaknuti onu točku odsutnosti bilo čega iz vlastitih slika (faza šabloniziranih predložaka brodova i zrakoplova), da mi se činilo neumjesnim pisati o tako intimnu procesu vlastita umjetničina povlačenja i izbivanja iz vlastitih djela, koliko god to apsurdno zvučalo.

Na izložbi u Klovićevim dvorima umjetnica je izložila četrdeset platna nastalih između 1980. i 2006. Sve faze njezinih slikarsko-stilskih transformacija, od (među najvažnijima) postanalitičkoga pristupa slici potkraj sedamdesetih, do neoekspresionističkih fragmenata u razdoblju uoči Nove slike u u prvoj polovici osamdesetih, eklektičkih gibanja unutar Nove slike i transavangarde sredinom osamdesetih, prihvaćanja neo-gea (nove geometrije) u doba boravka u New Yorku (1986–1993) te impersonalna neekspresionističkoga poglavlja po povratku u Hrvatsku s primjesama retro pop-arta, danas doživljavamo kao faze duboko osmišljena i osviještena rada na vlastitoj umjetničkoj istini i smislu bavljenja slikarstvom u vremenu kasnoga potrošačkog društva i masovne medijske kulture. Ponekad radikalni teorijsko-stilsko-motivski zaokreti Nine Ivančić uvijek su bili posljedica težnje za što istančanijim osluškivanjem fenomena i pomaka suvremene europske kulture i pozicije umjetnika u njoj, a ne pomalo izgubljena lutanja u nepreglednoj mogućnosti stilsko-motivskih predložaka, koji u nekih umjetnika vješto skrivaju vlastitu kreativnu prazninu.

Da je točka izbivanja i odsutnosti iz slike u određenom trenutku dosegnula svoju krajnju mogućnost, svjedoče najnoviji crteži u ugljenu na smeđem papiru za crtanje akta, s motivima letjelica. Autorica izložbe Ana Medić u katalogu ističe kako su »likovne kvalitete ugljena kao jedinstvene i neponovljive crtačke tehnike ... aktualizirale novu osjećajnost, posve drugačiju od one posredovane savršenim koloriranim akrilicima panoramskih prikaza tog istog motiva u devedesetim godinama«.

Upravo je ta kvaliteta ono što je slikama Nine Ivančić tijekom svih ovih godina »osiguralo mjesto među najpoticajnijim i likovno visokosofisticiranim ostvarenjima« (A. Medić) suvremene hrvatske umjetnosti. Naime, neprijeporna teorijsko-kulturološka osviještenost iznimno misaone umjetnice ni u jednom trenutku nije prekrila specifičnu predivnu melankoliju i kontemplativnost što izviru iz njezinih slika. U želji da sebe povremeno svede tek na motiv–znak kao vizualnu formulu iza koje ne osjećamo postojanje i pulsiranje života, Nina Ivančić na sreću ipak nije uspjela.

Iva Körbler