Stanja bliska apsolutnoj nuli

Stanja bliska apsolutnoj nuli

Najdojmljivija je, pa i izvan predstave samodostatna, scena s Putokazima, čije su članice pokazale ne samo sjajne glasovne nego i često bolje cjelokupne izražajne mogućnosti od ostatka izvođača

Jesen je u Rijeci počela intenzivno. Nakon Trafikove premijere, s novom predstavom Plešem fiziku izašla je i Senka Baruška, koreografkinja za koju se može reći da je dovela suvremeni ples u Rijeku, nekada djelujući u grupi Labis, a sada unutar Plesnog art laboratorija, gdje surađuje s plesačima različitih stilskih usmjerenja. Istraživanje različitosti, ali i sličnosti plesnih tehnika te suprotstavljanje plesača drukčijih izvorišta obilježja su od kojih Baruška kreće u novom radu.

Interes za fiziku Baruška dijeli i sa Zvonimirom Peranićem, osnivačem i voditeljem Teatra Rubikon, grupe koja je s radom počela 1995, najprije kao amatersko i studentsko kazalište, a poslije i kao profesionalno, i u njoj su počeli raditi neki danas zanimljivi mladi riječki autori, poput Mile Čuljak. Njihov je interes ponajprije kazališni pokret, tijelo oblikovano mimom i biomehanikom, a zatim fizikalne teorije, teorija kaosa, i dramaturgija kaosa za koju vjeruju da proizvodi prirodno organske predstave. Nova predstava Teatra Rubikon, Utapanja – vaRIjacije, ne odstupa od samozadanih principa pa su tako kao ključ te izvedbe navedena načela energetskih (kvantnih) stanja bliskih apsolutnoj nuli.

S rascjepkanom kompozicijom niza scenskih slika, nezgrapno odijeljenih čestim podizanjem i spuštanjem zastora, publika je izložena malim šokovima, situacijama kakve nisu najjasnije povezane, pa je njihovo sveukupno djelovanje mnogo jače na podsvjesnoj razini (dramaturgiju potpisuje Tajana Gašparović). Svako novo podizanje zastora znači novu sliku, nove emocije. Odjevena u sivoplave oprave, publika treba postati dio eksperimenta. Pratimo tijelo u promjeni, od djeteta preko zrelih ljudi do slika deformiranih i bolesnih tijela na kraju predstave ili scena u kojima je pokret izvođača uvijek na stanovit način onemogućen u razvoju, zaustavljen, stalno repetiran, nedovršen u svome vrhuncu. Prisutna je frustracija od stalnog započinjanja i nerazvijenosti.

Uz to Peranić je u predstavu uveo i preokupacije gradom Rijekom, ali ovdje ostaje nedorečen, osobito jer je izgovoreni tekst o Rijeci vrlo teško razumljiv. Na kraju, je li velik broj malih kaotičnih slika potreban? Najdojmljivija je, pa i izvan predstave samodostatna scena s Putokazima, čije su članice pokazale ne samo sjajne glasovne nego i često bolje cjelokupne izražajne mogućnosti od ostatka izvođača. One su u samo jednoj sceni uspjele ostvariti ono što pokušava cijela predstava; pokušaj komuniciranja, nemogućnost, krikovi i dijelovi rečenica umjesto riječi, zaustavljanje u početku pokreta, frustracija i agresija. Kaotičnost na koju se autor poziva nije dakle opravdana kao cilj, nego bi trebala biti sredstvo za ipak na neki način uređenu formu, koja treba ponajprije komunicirati.

Jelena Mihelčić