Šokiranje, lakrdijanje i marketing

Šokiranje, lakrdijanje i marketing

Milko Valent, Zero, Profil, Zagreb, 2006.

Dominantno obilježje dramske trilogije Zero Milka Valenta avangardistička je težnja za šokiranjem i posvemašnjom promjenom. Osobito je očigledno nasljeđe dadaizma, odnosno preteče dadaizma Alfreda Jarryja, u karikiranju, lakrdijanju i grotesknosti, s mnogo nepristojnih izraza i radnji. Trilogiju povezuje i zajednička tema ravnodušnosti ljudi prema svemu osim prema vlastitim užicima. Svijet se ruši, ljudi ginu (pozadinski okvir jedne drame čine ratna zbivanja u Sarajevu 90-ih, a druge rušenje nebodera u New Yorku), no oni kojih se to neposredno ne tiče zaokupljeni su isključivo svojim najprizemnijim nagonima. Plošni, plitki likovi tako uglavnom samodopadno deklamiraju i zadovoljno konzumiraju životne radosti, te i ne razvijaju pravi dramski sukob ni napetost (s iznimkom Aleksandre).

Prva drama trilogije (po vremenu nastanka druga), Gola Europa, koncipirana je kao predstava u predstavi u predstavi. U njoj Glumci postavljaju komad, u kojem dvije od Uloga (Autor, Redateljica) pripadaju kazališnom svijetu, te također postavljaju komad, u kojem se opet nalaze ostale Uloge. Višestruko usložnjavanje implicira beskonačno nizanje raznih razina kazališta, i pirandelovski poučak da je zbilja izvan kazališta ne samo nedohvatna nego i nevažna. Naime, Uloge su (majka, ratnik, poginuli zaručnik, autor...) vječne, mijenjaju se samo pojedinci, koji ih u određenom povijesnom trenutku uzmu predstavljati, pa i nije bitno tko predstavlja, nego što predstavlja, jer pojedincu zapravo tek uloga daje identitet. S dramom Gola Europa nezgoda je u nedosljedno oblikovanim likovima. Iako su groteskne karikature, povremeno im je, nemotivirano, dana sposobnost denunciranja gluposti i banalnosti, koje zapravo i sami predstavljaju. Kao da autor nije mogao odoljeti da vlastita zapažanja, osim dramskim likovima i prizorima, ne izreče i eksplicitno, na njihova usta.

Drama Ground Zero Aleksandra sastoji se od dviju usporednih drama, od kojih jedna drugoj služi kao dekadentan okvir. Jedna se odvija na ruševinama nebodera WTC-a, gdje spasilačke ekipe i politička elita marljivo odrađuju svoj posao, pri čemu katastrofa nimalo ne umanjuje njihovo zadovoljstvo samima sobom i uživanje u malim životnim radostima, a druga se istovremeno odvija u zagrebačkom stanu, kao parodija salonske, građanske drame s temom ženske emancipacije. Čitatelj/gledatelj ne bi trebao nasjesti na u njoj prisutne ekstatične proklamacije o slobodi, jer je junakinjina hrabrost samo posljedica alkohola, a postizanje slobode slatki limun. Naime, ne uspjevši financijski oslonac u mužu zamijeniti osloncem u ljubavniku, Aleksandra se vraća mami — i definitivno se potvrđuje kao osoba koja bez štake ne može hodati. Treća drama trilogije (najstarija po vremenu nastanka), Plaidoyer po pički (piknuti piknjicu pisaljkom po piknji), najeksperimentalnija je te stoga zaslužuje posebnu pozornost. U njoj Valent eksperimentira s jezikom, odnosno čini nasilje nad njim, tako da sve riječi koje rabi, uključujući i didaskalije, pa čak i veznike i prijedloge, počinju slovom p. Riječima ponekad dodaje (nesuvisle) prefikse da bi bile uporabljive. Sve je žrtvovano ispunjenju forme, dok je sadržaj frivolan i lascivan. Formalno ograničenje autoru je poslužilo kao poticaj, zapravo prisila dosjetljivosti. Pretenciozan stil, ništavan predmet i karikirani likovi upućuju, jasno, da je riječ o parodiji. Mitski likovi iz antičke književnosti svedeni su na mjeru suvremenih mitova o estradnim zvjezdicama, koje se svojim seksualnim životom uspješno koriste u svrhu vlastite promidžbe. Radnja je svedena na spolni čin Prijapa i Penelope, praćen općim odobravanjem i bodrenjem ostalih likova. Dramski tekst ujedno se pokazao i kao zaprepašćujuća anticipacija budućnosti, jer se, iako nastao osamdesetih godina, realizirao, kako možemo svjedočiti, u politici demografske obnove. Spolni čin iz intimnoga pretvoren je u javni, društveno poželjan, čak prestižan. No, kako Valentu nije palo na pamet uzdignuti ga na razinu domoljubnog i boguugodnog, njegova imaginacija ipak nije ravna prostaštvu lijepe naše groteskne zbilje.

Autor mnogo pozornosti pridaje brizi oko uprizorenja. Iz didaskalija vidljivo je da želi spektakl, nešto veliko i bombastično. Svaka predstava uključivala bi projekcije na videozidu (u slučaju Gole Europe i Plaidoyera projekcije su nepotrebne, jer samo ponavljaju ono o čemu likovi govore, u slučaju Ground Zero Aleksandra zanimljiv su kontrapunkt i nadopuna) i mirisne efekte. Ustrajava na uvođenju realnosti u kazalište, na stvarnom činu umjesto simulacije. No, lako je predvidjeti da bi realnost u dodiru s medijem, kao što svaki primjer reality showa pokazuje, nužno završila kao surogat i glumatanje. Dok u represivnim sustavima progovaranje o seksualnosti, kao zataškanu, zanijekanu i zabranjenu području, ima efekt provokacije, u permisivnim sustavima ono se najčešće izvrće u marketinšku strategiju, odnosno ljudskim se nagonima manipulira i podilazi im se u svrhu profita (i viših državnih ciljeva). Valent je svjestan marketinškoga potencijala seksa, ali ga ne razobličuje, nego rabi i u vlastite svrhe. U didaskalijama čak izravno predlaže marketinšku potporu koja bi trebala pratiti uprizorenje tekstova, nažalost ničim ne pokazujući da je svjestan kičastosti svog prijedloga.

U tumačenju Valentovih drama pravi je kamen smutnje autorovo stajalište prema dramskom zbivanju, nejasno i dvosmisleno. Prizori su i likovi nakazni, lišeni svakog dostojanstva i ni najmanje ne imponiraju, seksualnost je karikirana, a autor u didaskalijama brani razuzdanost kao oslobođenje. Stvara se dojam da je zgađen animalnom stranom ljudske prirode, ali ne želi ispasti puritanac.

Valentovi likovi nisu pravi hedonisti, nego tek robovi trenutačnih poriva, koje neposredno zadovoljavaju. Njihovi užici nisu izraz svjesna izbora, nisu elaborirani u stil ili tzv. životnu filozofiju, u njima nema istančanih varijacija ni znatnih devijacija. S hranom su isti kao i sa spolnošću: zadovoljavaju tek glad, a ne gurmanske hirove.

Prividno ružičasti krajevi drama — opće orgijanje, kao i autorove opaske u didaskalijama da želi da kulturu ubijanja zamijeni kultura ljubavi, zapravo se jedino mogu protumačiti kao skrivena autorova ironija: jasno da sebično, egoistično orgijanje nije isto što i humanost. Valent kao da ni u vlastitoj publici ne vidi saveznike, nego bi i nju htio povući za nos.

Svjetlana Sumpor