Skarabejsko spiritualno tijelo

Post festum: Jan Fabre, Umbraculum za Dubrovnik, Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovnik, srpanj — rujan 2006.

Skarabejsko spiritualno tijelo

Fabre i filozofi Dietmar Kamper te Peter Sloterdijk u polju guraju ispred sebe svaki svoju kuglu i raspravljaju o svojim ulogama, o ljudskoj sudbini, o sudbini umjetnika. Poput Sizifa kao da su osuđeni na vječno guranje kugle, simbola vječnoga povratka

Svestrani belgijski umjetnik (crtač, slikar, performer, kipar, dramski pisac, koreograf, scenograf; redatelj opera, baleta, drama, filmova) predstavio se Dubrovniku izložbom Umbraculum za Dubrovnik te je tim povodom tiskana monografija Jan Fabre/ Homo Faber – crteži, performansi, fotografski radovi, filmovi, skulpture i instalacije urednika Giacinta Di Pietrantonija. Fabre je rođen u Antwerpenu 1958, gdje se školuje, te sudjeluje na važnim svjetskim izložbama, festivalima, a djela su mu u zbirkama uvaženih svjetskih muzeja i galerija. Niz zanimanja, obilje produkcije, snažna životna energija, razlozi su zašto ga struka uspoređuje s Rubensom.

Potkraj sedamdesetih započinje karijeru, a utjecaj na njegov rad imalo je zanimanje za svijet kukaca. Proučava djela pradjeda, francuskog entomologa Jeana Henrija Fabrea, te u tom razdoblju nastaju serije crteža (Metamorfoze – 1979, Projekt za noćni teritorij 1979, Nosorog balegar 1977, Sveti skarabej 1978–1979, Insekt – skulpture i iskustva 1979) koje nalikuju na bilježenja znanstvenih istraživanja bića bez kostiju čiji su kosturi vanjski oklopi i na infantilne zapise o kukcima koji dolaze iz umjetnikove mašte. Fabre u njihova tijela umeće razne predmete (Insekt – kabinet, 1979–1981), kao što su: tampon, pečat, kompas... čime naglašava njihove sposobnosti ili im na šaljiv način pripisuje uloge predmeta čovjekove svakodnevice. Skarabej, kukac koji je u starom Egiptu simbolizirao uskrsnuće, besmrtnost, cikličko sunce, načelo vječnog vraćanja, metamorfozu; postaje zaštitnim znakom Fabreova rada, a njegove sjajne ljuske za umjetnika su — spiritualno tijelo. Ambijent–instalacija postavljena u ulaznom dijelu Galerije Umbraculum (Mjesto u sjeni daleko od svijeta, za razmišljanje i rad) (2001) satkana je od starih strojeva i tri ljuske nalik redovničkim haljama napravljenim od tanko rezanih ljudskih i životinjskih kostiju. Na zidu vise skulpture nogu i ženskog ramena, izrađene od istog materijala. Poviše te scene u zraku lebde invalidska pomagala za hod obložena ljuskama skarabeja: invalidska kolica, štake, hodalice. Redovničke halje poput praznih ljudskih tijela od materijala koji postaje vidljiv nakon raspadanja sliče nepomičnim prozračnim bijelim ogrtačima koji prkose propadanju obećavajući vječnost. Površine predmeta koji lebde doimaju se kao da žive sjajem; upozoravaju na odsutnost, obećanje povratka. Fabre u radu tka kontemplativni ambijent u kojemu temu smrti interpretira nježno. Ne vidi on smrt kao nepovratni odlazak, nego kao novi početak, spiritualan, pun lakoće, prirodnoga sjaja, svjetla... Skulpture koje radi od ljusaka skarabeja kontemplativni su radovi. Tako u Krevetu od buba (radni stol) (2001) madrac i jastuk bolničkoga kreveta, obloženi ljuskama, imaju udubljenje upozoravajući na iščezlu tjelesnu prisutnost, ali i na spiritualni sjaj koji ostaje i uklanja dimenziju vremena: čovjekova tijela nema, ali nije to kraj. Velika blistava kugla (Problem, 2001) položena na madrac sjaji u tamnoj sobi te djeluje kao da u tami miruje sjajno prapočelo savršenog oblika. U filmu Problem (2001) Fabre i filozofi Dietmar Kamper te Peter Sloterdijk u polju guraju ispred sebe svaki svoju kuglu i raspravljaju o svojim ulogama, o ljudskoj sudbini, o sudbini umjetnika. Poput Sizifa kao da su osuđeni na vječno guranje kugle, simbola vječnoga povratka.

Fabre se koristi plavom tintom penkale u stvaralaštvu, oplemenjujući tu banalnu tekućinu. Taj njegov ciklus nazvan je Bic Artom, po marki kemijske olovke Bic.

Jean–Henri Fabre spominje u spisima plavo doba kao razdoblje tišine koja nastupa između noći i dana, prije zore, kada se dnevne životinje počinju buditi. »Plavo doba nije vidljivo plavetnilo, nego nešto što možemo osjetiti svakim živcem u tijelu, boja koja utjelovljuje zujanje i šum koji čak nije ni zvuk i koji proizvodi mnoštvo bića skrivenih u tišini: boja koja se čuje ako pomno slušamo« (Yuko Hasegawa). Fabre dočarava Plavo doba dobivajući svjetlost i sjaj ljusaka skarabeja, postižući vizualnu tišinu koja u sebi skriva dinamiku. On s malih crteža prelazi na velike dimenzije, tako da veliku površinu umjetne svile u potpunosti prekriva mrežastim iscrtavanjem penkalom (Put do zvijezda nije lak, 1987), a u radu Tivoli (1990) cijeli dvorac oblaže plavim crtežom.

Krv, mokraća, suze, sperma izlučevine su čovjeka koje Fabre primjećuje kao radni materijal. U Crtežima spermom (1989–2000) crta olovkom i vlastitom spermom: revolverski obarač pun je sperme, curi ona iz metaka... Sperma, sjeme za novi život, ovdje se rabi za govor o problemima seksualnosti, tako Fabre ispod metka zapisuje Aids bullet. Crtež postaje trag tijela. Zavezano konopom oko vrata tijelo muškarca u plaštu s malim satirskim rogovima

(Dependens, 1979–2003) visi s grede. Figura izrađena od pozlaćenih čavlića plastično je majstorski oblikovana. Bodlje su usmjerene prema van, prema vanjskom svijetu, a cijela površina figure kao da je pozlaćena, sjaji i nakon tog samoubojstva. Fabre tom skulpturom opisuje vlastitu podčinjenost, svoj podređeni položaj odabranom pozivu.

U Umbraculumu za Dubrovnik Jan Fabre prikazao je svoj odnos prema smrti kao prelasku u novo, opčinjenost svijetom kukaca, pronalaženje paralele između plave tinte i stanja u prirodi, promišljanje elementarnih pitanja, svoju maštu, problematiziranje bolesti sadašnjosti... i time ponudio mnogobrojnoj publici bogatstvo svoga duha. U jednom razgovoru kaže: »Važna mi je ljepota i njezin sam odlučni branitelj, jer je ljepota uvijek ranjiva i umjetnik je tu da je zaštiti i obrani. (...) Moj je bog ljepota i kleknuo bi samo za nju, ona jednostavno ne pripada moćnim ideologijama i nije ni na čijoj strani«.

Petra Golušić