»15 dana«, ilustrirani časopis za umjetnost i kulturu, ur. Tomislav Brlek i Bruno Kragić, br. 3/2006, Centar za kulturu i obrazovanje Zagreb, Zagreb.
Časopis »15 dana«, koji je do unatrag dvadesetak godina uživao gotovo kultni status u domaćoj kulturno–intelektualnoj eliti devedesetih se, baš kao i velik broj drugih književno–kulturnih časopisa, našao u tešku položaju. Nažalost, od tada je »15 dana« sve više marginaliziran, a nakon gotovo tri desetljeća, u pokušaju da mu se udahne malo svježe krvi, godine 2004. časopis je preuzeo novi urednički dvojac. No, usprkos svemu, nekoć visoko cijenjen dvotjednik (kako je to i samo njegovo ime sugeriralo) postupno se pretvorio u tromjesečnik (bez većega broja stranica), čije je jedno od najistaknutijih obilježja — izražen vizualni identitet s redovitim i kvalitetnim (s)likovnim prikazima — doživjelo popriličan pad. A nova urednička koncepcija, prema kojoj je svaki broj temat za sebe, u protekle je dvije godine rezultirala izdanjima vrlo promjenjive kvalitete.
Za temu trećeg ovogodišnjeg broja odabran je Samuel Beckett. »15 dana« na tu temu čitateljima nudi dva prijevoda njegovih kratkih uradaka — jedne pjesme te kratkog dramoleta posvećena Vaclavu Havelu. Uz posljednji vezan je i ogled Lade Čale Feldman. Od nešto manje uobičajenih pristupa temi broja izdvajaju se osobna viđenja dvoje ljudi koji su bili neposredno uključeni u scensko izvođenje Becketta. Rade Šerbedžija i engleska glumica Billie Whitelaw, tako, iznose svoja iskustva i probleme prilikom suočavanja s Beckettovim komadima. Iz ostalih tekstova beketovske tematike izdvaja se još i najopširniji članak iz broja — Tijela bez glasa Luke Bekavca. Bekavčev tekst osvrće se na Beckettovu prozu 1960–ih dajući vrlo točan pregled tog, možda najvažnijeg razdoblja njegovog pisanja, no za zadržavanje pozornosti nešto većega broja čitatelja svakako mu nedostaje nešto malo manje učeno–znanstveni stilski pristup. Spomenuta dva nešto osobnija teksta, osobito onaj Billie Whitelaw, ujedno su i najzanimljiviji dio ovog izdanja »15 dana«. Za svaku je pohvalu svakako i pokušaj da se vizualnim prilozima ponovno dade istaknuto mjesto — petnaestak fotografija Jakoba Goldsteina zauzima gotovo trećinu raspoloživih stranica.
Nažalost, ni ovaj broj »15 dana« ne ističe se osobitom kvalitetom, inovativnošću ili barem intrigantnošću. Tek zanimljive fotografije velikoga formata donekle podsjećaju na njegove slavne dane, na koje će čitatelji, prema svemu sudeći, ipak morati još pričekati.
Jelena Gluhak
Klikni za povratak