Sjećanja velikog inkvizitora

Sjećanja velikog inkvizitora

Günter Grass, Beim Häuten der Zwiebl, Steidl, Göttingen, 2006.

Nakon što je podigao golemu uzbunu zbog samo tri stranice eksplozivnog priznanja roman sjećanja od 480 stranica, njemačkog nobelovca Güntera Grassa pod znakovitim naslovom Beim Häuten der Zwiebl (Ljušteći luk) počinje se promatrati i s obzirom na književne vrijednosti. Na spomenute tri stranice Grass je priznao da je kao sedamnaestogodišnjak bio mobiliziran u postrojbe Waffen-SS, tzv. elitne jedinice, koje su bile upotrebljavane za najteže vojne zadatke u Hitlerovu osvajačkom pohodu na gotovo cijelu Europu i sjevernu Afriku, a stekle su glas zločinačke organizacije. Grass je također priznao da je kao dječak bio oduševljen nacionalsocijalističkom promidžbom, a Waffen-SS za njega je bio bijeg od uskogrudnosti njegove malograđanske obitelji u neku vrstu sabirališta mladih ljudi gotovo bez nadzora starijih.

Da ga je kao mladca zavela perfidna nacistička propaganda, Grassu je malotko zamjerio, ono što mu se najviše spočitava njegova je više nego šezdesetogodišnja šutnja o smeđoj mrlji njegova života, kao i njegovi kasniji nastupi kao javnoga djelatnika i bubnjara Socijaldemokratske stranke u ulozi moralne vertikale Nacije, što nije smio biti, jer bilo je i drugih u njegovoj dobi koji su se uspješno oduprli gebelsovskim sirenama, kao nedavno preminuo povjesničar, publicist i novinar Joachim Fest, koji je mladenačke uspomene objavio pod naslovom Ich nicht (Ja ne). U uspomenama Grass ne objašnjava svoju djelomičnu amneziju, nego je samo žali. To mu zamjera čak i lijevo-liberalni »Der Spiegel« stavljajući u pitanje njegovu buduću ulogu apostola morala.

No Grassovo djelo ipak pripada u njegovu najbolu prozu otkako je Limenim bubnjem stekao svjetsku slavu. Ponajprije, to su sjećanja na početak Drugoga svjetskog rata, čiji je iskon bio upravo u njegovu rodnom Danzigu (danas Gdanjsku) 1939, kad je mali Günter bio veseli dječačić koji je patio od malograđanske zagušljivosti u obitelji, tražeći načina da je se oslobodi u čitanju knjiga i samoći. Grass je u svojim uspomenama uspio sačuvati bezbroj pojedinosti iz obiteljskog i gradskog života u tada njemačkom Danzigu, koji je neposredno graničio s Poljskom pod upravom Lige naroda, a njegova rodbina s majčine strane bili su Kašubi, slavenski narod između Poljaka i Nijemaca, od čijega je vokabulara profitirao i on u svome Limenom bubnju. Grass opisuje kako je kašupska rodbina dolazila redovito u posjete njegovoj obitelji, što je bilo nemilosrdno prekinuto topničkom paljbom s ratnog broda Schleswig-Hollstein, kao prvim signalom za Hitlerov krvavi rat. Grass se sjeća da je saznao kako je njegov ujak, zaposlenik Poljske pošte u Danzigu, bio strijeljan nakon junačke obrane tog uporišta poljske države u njemačkom gradu.

Rat je mladi Grass u početku doživljavao kao veliku pustolovinu. Pratio je napredovanje Wehrmachta sve do u dubine Rusije i do grčkih egejskih otoka, pa spominje čak i Crnu Goru kao jednu od zemljovidnih točaka u nacističkom osvajanju Europe. Grassa zanima i književnost pa je kao trinaestogodišnjak počeo pisati roman Die Kaschuben (Kašubi), što je slavenska tema, ali od toga nije bilo ništa, rat je bio i odveć težak, da bi mogao nešto suvislo staviti na papir.

Kao dječaka šalju ga u sjeverno Poranje, gdje se susreće sa još strožim katolicizmom nego u Danzigu. Boravio je i u Berlinu, ili u onome što je od njega ostalo nakon temeljitih savezničkih bombardiranja, a ruševine, kao i stanovitu ravnodušnost pučanstva, opisuje vrlo dojmljivo. No ti dojmovi nisu odveć uzdrmali njegovo nacionalno oduševljenje, on je sve do kraja rata vjerovao u Endsieg — konačnu pobjedu — uostalom kao i većina Nijemaca. I sam ne zna zašto je ušao u Waffen-SS, postrojbe koje su bile ne samo njemačke nego i europske, u njema su služili dragovoljno ili prisilno pripadnici brojnih europskih naroda, pa im je i to davalo stanovitu internacionalnu predodžbu. Ali Grass nas uvjerava da nikoga nije ubio, nije sudjelovao u kaznenim akcijama po kojima su se proslavili esesovci. Poslije se stidio pripadnosti toj zločinačkoj organizaciji, ali je sram, tko zna zašto, duboko sakrio u inače izvrsno pamćenje svih mogućih pojedinosti iz svojih ratnih dogodovština. U borbama nailazi na Ruse, ili Ivane, kako su ih Nijemci podrugljivo nazivali. Grass spominje i nekoga svog bavarskog kamerada po imenu Josepha, koji bi mogao biti sadašnji papa Benedikt XVI. (Ratzinger), ali taj se njegov sunarodnjak još nije očitovao o tome.

Potresni su opisi straha sedamnaestogodišnjega mladića u odori vojnika, u tamnoj šumi, ostavljena bez kontakata s ostalim kameradima, dok ne naiđe jedan koji je nastavio pjevušiti narodnu pjesmu s kojom je Grass htio rastjerati strah. Kako je bio kasno mobiliziran, tako je mladi Grass ipak uspio sačuvati rusu glavu, dospjevši u zarobljeništvo u Bavarskoj. Već u to vrijeme Führer ga više nije očaravao, kao da nikad nije postojao. I onda dolazi glad i neizvjesnost što će biti u budućnosti, u zemlji bez ikakvih perspektiva, pogotovo zbog gubitka rodnog Danziga, koji je odmah nakon završetka rata ostao bez Nijemaca i postao poljski Gdanjsk. Zahvaljujući komadiću šrapnela u lijevom ramenu otpušten je iz zarobljeništva, a bol od toga i danas osjeća. Kakva simbolika! I onda dolazi u Köln, grad na Rajni, poznat po snalažljivosti svojih stanovnika u ratu i nakon njega. I ti su opisi preživljavanja vrlo slikoviti, upravo ganutljivi s obzirom na skoro blagostanje nazvano Wirtschaftswunderom (gospodarskim čudom), u kojemu su Nijemci htjeli sve zaboraviti, a najviše rat, nacizam i Hitlera.

Umjetničku karijeru Grass je započeo kao kipar i crtač, ali pisanje, najprije poezije, prevladalo je sve ostalo, premda se njegovi crteži i danas mogu smatrati solidnim umjetničkim djelima. Ubrzo se uključuje u glasovitu književnu družinu Grupa 47, ispod čije su kabanice izašli gotovo svi važniji njemački poslijeratni pisci. S priličnom dozom ironije Grass opisuje neformalno sastajanje grupnih individualaca te književne komune, koje je za njega, kako piše, imalo snagu čarobne basne. Grass piše pjesme, sve do danas, ali uskoro uviđa da je ponajprije prozaik. Iz Njemačke odlazi u Pariz, gdje sa svojom prvom ženom Annom doživljava najljepše dane života. U francuskoj metropoli započeo je glasoviti Limeni bubanj. Tu je drugovao s velikim pjesnikom Paulom Celanom, Židovom iz Bukovine, koji nije izdržao ratne patnje pa je potražio izlaz u dragovoljnu odlasku na drugi svijet. Grass piše i riše, vodi život obiteljskoga čovjeka. Iz Pariza se vraća u Berlin i tu završavaju njegova sjećanja na djetinjstvo i početke književnoga stvaralaštva.

Završno valja reći da se Grassa može politički osuđivati zbog njegove šutnje o pripadnosti SS-u, a najviše što je unatoč tomu bio veliki inkvizitor njemačke ljevice u borbi protiv zaboravljivih desničarskih intelektualaca i javnih djelatnika, ali sva ta kritika ne umanjuje književnu vrijednost njegovih mladenačkih sjećanja Beim Häuten der Zwiebel, koja zaslužuju i hrvatski prijevod. Što prije, to bolje, jer i u nas ima pisaca koji su se ogriješili u Drugom svjetskom ratu, ali su bili solidni književnici, pa ih kao takve treba sačuvati u riznici nacionalne literature.

Gojko Borić