Sediment tuge

Faruk Šehić, Transsarajevo, Durieux, Zagreb, 2006.

Sudeći po naslovu zbirke, njezin junak, onaj koji govori preko svojih govornika o kojemu se govori, jest Sarajevo. Istodobno, junak je govorni subjekt koji govori svoje iskustvo grada kao arhetipa, u kojemu sudjeluju svi drugi gradovi i sva druga mjesta. Ta dva junaka uzajamna su, međusobno zamjenjiva, i ono što je tu poezija nastaje u njihovu prožimanju: njihovu sugovoru i su–čitanju. Kao drugi moto svoje zbirke Šehić navodi uvodni ulomak iz Ginsbergove poeme San Francisco (1955–56), koji počinje poznatom rečenicom: »Vidio sam najbolje umove svoje generacije uništene ludilom, izgladnjele, histerične, gole...« U odnosu na zbilju (po)ratnoga Sarajeva Ginsbergovi bitnički iščašenici doimlju se parodički izmišljeno, što znači čak romantično utješno, ukoliko Amerika nekomu još može biti romantična: o njima kao pojavama urbanoga folklora može se pisati poezija. Šehić i ne pokušava nešto drugo, nego načiniti još jedan popis viđenoga kojim se mogu iscrpsti činjenice da bi se doprlo do okosnice stvarnoga.

Dakako, grad je poetika, naučio nas je još Baudelaire. Ako se govori o ratu kao nasilnu proizvođaču novoga, riječ je o tome da se rat nastavlja i u mirnodopskim uvjetima mirnodopskim sredstvima. U tom se smislu i četnička masmedijski inspirativna strategija može smatrati futurološki vidovitom:

nemoguće je zadržati dječju čistoću u prljavom svijetu

potrebno je biti krvnik

krasti i ubijati i sve sebi opraštati

veličati klišeje iz žanrovskih filmova

gdje se monstrumi opravdavaju poetskom slobodom

deset godina nakon smirivanja rata

šta je mjera ljudske samoće? mržnja prema Drugom

ili osuđenost na samoću

(egzil je u srcu)

Teško je ne upasti u politološki komentar: od njega, u mitološkom prijevodu, novi ratovi uostalom i kreću. Sve to znade i to između redaka kaže Faruk Šehić — »živim u državi gdje je iskopavanje kostiju udarna vijest« — ali pored slične ponude ready–made poetskih dosjetki naprosto teško bi mu bilo odlučiti se za čistu liriku, koliko god ona na brisanim prostorima povijesti bila preporučljiva za pobijanje Adornove znamenite izjave. Jedino što je Srebrenica uspješno zamijenila Auschwitz, ali bez štete po moguću stvarnosnu poeziju, koja će se sveudilj zadugo još pisati nakon nje. Ekspresionizam sa svojom socijalnom vizurom stilska je inercija poratnih euforija ( = kakoforija), stoga se i Šehićeva kumulativna elokvencija uspješno nadovezuje na bitnički model potrošačkih litanija. Bosna je zemlja u kojoj nema nedostatka koji se ne bi mogao nadoknaditi humorom, nema povijesti u kojoj se razoreno ne bi moglo zamijeniti mitom: »...uprkos svemu što me razara i nakrivo oblikuje / i dalje učestvujem u tvom paradoksalnom mitotvorenju / Sarajevo, nisi mi dalo ništa / izuzev svoju poeziju« (ja nisam čovjek iz Sarajeva).

Bez obzira na pomno građen globalistički okvir sarajevske tragedije, Šehić se ne prestaje čuditi točnosti mehanizama koji melju na vremenske mijene otporan mentalitet Bosne. U svemu tome ustrajno se nameće pitanje identiteta, osobnog i poetičkog, koji se gradi između bitničke, gotovo starozavjetne, planetarno–folklorne patetike i cinizma vizije razotuđujućega balkanskog melting–pota:

bio sam jedno značajno ništa

brojčana loptica u lotto trbuhu bjelosvjetskog kita

napolju je visila starozavjetna kiša

zibajuće klatno od milion tačkastih mlazova

natapalo krovove, mutne ulice, ljudske nade

misli, dimne niti što izlaze iz naših glava

završavajući visoko put atmosfere

drakonski krst samoće u vazduhu

Prema tome, Šehić može s pravom ustvrditi za sebe: »Živim onkraj svih stvari / ne pripadam izmima, niti sam izašao ispod nečijeg šinjela / najviše mrzim književne večeri i festivale / tu osjećam svu tugu kako se taloži u ljudima /

Sediment beskoristan, osim za umjetnost« (izbavljenje) — samo što jednostavno, među dronjcima svih šinjela, jedva da još nešto znači.

Zvonimir Mrkonjić