Romantično bez romantike

Romantično bez romantike

Više ravnodušno, manje idealizirano zanosom simfonizma Brucknerove Četvrte, Romantične partiture iz prve verzije (1874), američki dirigent Kent Nagano na neobičan je ipak, svakako neromantičan način, prizemljio loptu vagnerijanske filozofije o lajtmotivu kao polazištu svemelodije u beskonačnu trajanju i variranju

U čudnoj silini žurbe bez reda, a gdjekad i smisla, zagrabili su zagrebački priređivači po svojoj i našoj kasnorujanskoj i ranolistopadskoj koncertnoj sezoni. I po poznatima i po nepoznatim ciklusima i izvanciklusima nove su, primjerice, oktavne predbrojke Zagrebačke filharmonije furiozno sustizale Hrvatsku filharmoniju, a za vratom toj gotovo fantomskoj udruzi, ali i priređivačici gostovanja američke gitaristice Sharon Isbin, doslovno je puhao i salzburški Amadeus u bečkome Mozart–festu, sada s otvorene pozornice zagrebačkoga Cvjetnoga trga. O Wolfijevoj obljetnici u Velikome Lisinskom pjevali su i Bečki dječaci čak i na uzorak Beatlesa i Abbe (!), dok se u nedaleku Samoboru i udaljenijemu Varaždinu čula i ranojesenska hrvatska skladateljska riječ bez titularno inače obvezujuće note barokne arhitekture.

A u toj gužvi i (ne)sretno i (ne)spretno odabranih termina i programskih sadržaja bez kojih se (barem bez nekih od njih) i moglo preživjeti, udobno se i po redovitu planu smjestio prvi novosezonski raspored za Lisinski subotom (23. rujna), što će uz Bavarski državni orkestar i dirigenta Kenta Nagana, romantično bez romantike, predstaviti Brucknerov zaljubljen pogled na glazbu Richarda Wagnera. Više ravnodušno, manje idealizirano zanosom simfonizma Brucknerove Četvrte, Romantične partiture iz prve verzije (1874), američki dirigent japanskih korijena i stopostotnoga japanskoga gena Kent Nagano na neobičan je ipak, svakako neromantičan način, prizemljio loptu vagnerijanske filozofije o lajtmotivu kao polazištu svemelodije u beskonačnu trajanju i variranju. Ponajviše se to osjetilo za izvedbe intimnoga sloga u komornom instrumentalnom okružju Siegfried–idile, gdje obično ljudski netipično nježan Wagner vlastitu sinu daruje milozvuk izdvojenih sola klarineta, oboe i roga. Naganov je, pak, odgovor slijedio shematiziran slikopis i ne osobito profiliranih linija unutar smanjene orkestralne cjeline, po kojoj će bavarski glazbenici primjerna zamaha i povijesne pozadine ploviti onako kako je to željela dirigentova suzdržana, a interpretativno nedefinirana i nedovoljno poticajna ruka.

Zato je u idealnoj ravnoteži zamišljene buduće scenske slike i njezina instrumentalnoga uvoda protekla predigra I. činu Wagnerova Lohengrina. Protkana finom niti svijeta stare bajke i legende u svijetu već naznačena Wagnerova kreda za Gesamtkunstwerk, ta je nevelika zvučna čipka od početne i zaključne apsolutne dinamičke nule u dobro uravnoteženu crescendu prigrlila svoje logično, a romantično bez romantike obojeno odmorište na povratku u istu tonsku vrijednost, da bi, tako uređena i umivena bistrom, izvorskom vodom, maksimalno afirmirala i vrijedan izvođački potencijal Bavarskoga državnoga orkestra. A on će se poput kakva nevjerojatna povijesnoga putovanja po staroj Europi lako pozvati i na Senflov temeljac za jedan od najstarijih njemačkih sastava, iz kojega će potom uz vodstvo Orlanda di Lassa i Franza Lachnera, ali i nemalen poticaj bavarskih nadvojvoda i kraljeva, najprije stasati Münchenski dvorski orkestar, a potom i izravna predvodnica današnjega imena Bavarskoga državnoga orkestra. I baš će sveto ime Wagnerovo u širini opusa od Tristana i Izolde i Majstora pjevača, do Rajnina zlata i Walküre, doslovno posvetiti ukupnost postojanja i djelovanja orkestra čije praizvedbe muzičkih drama bajrojtskoga revolucionara i vizionara i danas sjaje mitskom snagom. Sve do zagrebačkoga gostovanja na čelu s novim glazbenim ravnateljem Kentom Naganom i u diptihu djela Wagnera i Antona Brucknera, kojima je otvorena nova stranica među Zagrepčanima omiljena ciklusa Lisinski subotom. A nenametljiva omiljenost od tihe ljubavi publike i izvođača ponovno je procvala i za prvoga kućnoga koncerta u Salonu Očić (5. listopada), gdje su za članove Društva za promicanje orguljske glazbene umjetnosti Franjo Dugan, st., ali i za slušatelje III. programa Hrvatskoga radija u izravnome prijenosu, muzicirali laureati posljednje Tribine mladih glazbenih umjetnika Darko Lukić, violončelistica Kajana Pačko te pijanist Dino Kalebota. Okruživši se raznolikim programom u potezu od Boccherinija do Borisa Papandopula, dobitnica glavne nagrade Kajana Pačko prikazala je osjećaj za stilsku raznolikost sa čvrstim osloncem na sigurnoj tehnici. Na toj ju je stazi i nemirno uzbuđenih proplamsaja sigurno slijedila i Kalebotova »najbolja umjetnička suradnja«, kako to stoji u obrazloženju prosudbene komisije Tribine, što se, primjerice, sjajno osjetilo u Schumannovim bogato razvedenim Fantasiestücke iz opusa 73. Solom za Ligetijevu Sonatu, pak, mlada je čelistica srčano zakoračila pred sama vrata nadolazeće mikropolifonije kao autorove opsesije specifičnom zvučnom bojom u treperavu sjaju malih (sekundnih) intervala i velika broja pripadnih linija sa zgusnutim zbivanjem ispod i iznad kostura skladbe.

U koncertantnome zamahu Papandopulove Rapsodije, duo Pačko – Kalebota zvonko je opjevao stogodišnjicu maestrova rođenja kao lijepu najavu i za sljedeći salonski domjenak u društvu s Mozartovom glazbom. Dvije stotine i pedeseti rođendanski darak priprema, naime, fortepijanist Ljubomir Gašparović kao gorljiv zagovornik sviranja primjerene literature na replikama starih glazbala s tipkama, a u cjelovečernjoj šetnji po Amadeusovoj komornoj ostavštini pridružit će mu se i sopranistica Marija Kuhar te bivša studentica Iva Konjevod u četveroručnome prebiranju po fortepianu. Za novo carstvo orguljskoga zvuka u božićnome tonu pobrinut će se Ljerka Očić, dok u međunarodne vode zagrebačkoga koncertnoga salona jedinstvena ugođaja, u dvanaestome godištu, ulaze poljski violinist Robert Kowalski te skupina slovenskih glazbenika s trubljačem Stankom Arnoldom kao potvrđenim prijateljem kućnoga muziciranja. Premijerni nastup hrvatske Ukrajinke, mezzosopranistice Nelli Manuilenko, svakako je novi zamah serije kućnih koncerata, što će u krugu od najljepših glazbenih cvjetova dodatno uresiti i romantične mirise i vibracije Salona Očić.