Remek– djelo campa

Remek– djelo campa

Baš kao što je Walter Nigg svetog Franju Asiškog etiketirao srednjovjekovnim hipijem, tako i Jewisonov Krist postaje metafora za onodobni izraženi antikonformizam i prekid s licemjerjem građanskoga društva, baš kao i simbol društvene klime šezdesetih

Isus Krist prvorazredna je i vječna tema i nadahnuće svekolike umjetnosti — slikarstva (sjetimo se samo svjetlosnoga Grünewaldova ili crvenokosoga Boschova Krista), glazbe (veličaju ga i Beethovenova Misa solemnis, i Händelov Mesija i Shützov Uskršnji oratorij), književnosti (počevši od apokrifnih evanđelja preko Bulgakovljeva remek-djela do Da Vincijeva koda), kiparstva (romanički slavodobitni Krist, gotički mučenici u misticizmu) i, konačno, filma. Svečani, veličanstveni nijemi spektakl Cecila B. DeMilla Kralj kraljeva; srednjostrujaški, no svevremen Zeffirellijev Isus iz Nazareta, kontroverzno Scorsesejevo Posljednje Kristovo iskušenje, osporavana Gibsonova Pasija — samo su neki od njih. Bezbrojni filmski Isusi pronosili su i različite osobnosti svojih interpretacija — kraljevski je veličajan onaj H. B. Warnera, melankoličan Maxa Von Sydowa, profaniziran i strastven Willema Dafoea, u opće nesvjesno ponajviše utisnut kao vjerodostojan blag i lijep, no nikad banalan Roberta Powella, čak i jedan vrlo halucinogen u sporednoj ulozi u Bessona u Ivani Orleanskoj.

Hipijevskoga, raščupanog i eteričnog Isusa kao superstara svojevremenoga statusa slična onomu suvremene rock ili filmske zvijezde, utjelovljuje Ted Neely u Isusu Kristu Superstaru. I baš kao što je Walter Nigg svetog Franju Asiškog etiketirao srednjovjekovnim hipijem, tako i Jewisonov Krist postaje metafora za onodobni izraženi antikonformizam i prekid s licemjerjem građanskoga društva, baš kao i simbol društvene klime šezdesetih, na koje se izravno oslanja. Jewison se pritom odlučuje na anakronističan pristup — liberalno kombinirajući evanđelja sa suvremenim kostimima i rekvizitima sedamdesetih (avionima, puškama, kacigama) te kreira camp-satirično remek-djelo mjuzikla koje je otišlo korak dalje od istoimene brodvejske rock-opere Toma Ricea i Andrewa Lloyda Webera. Naime, Jewison ništa ne radi isforsirano ili na silu — stoga i mjuzikl pretvara u dignitetan biblijski film u kojem likovi nikad ne djeluju koreografirano, što je iznimno težak i hvalevrijedan posao. Oni autentične arheološke pustinjske lokacije nastavaju neopterećeno i slobodno (u spektakularnoj widescreen-fotografiji), u svojstvu entuzijastičke skupine koja postavlja predstavu.

Time čitav film čini odmak od vjerodostojna, vremenski-prostorno premještajući biblijski kontekst, no povijesno i suvremeno prožimaju se na optimalan način. Usto biva pionirskim po vizuri Judine perspektive, koja se danas, nakon otkrića njegova autentičnog evanđelja, čini toliko modernom — Juda naime postaje tragični junak, čista prefiguracija Iškariota viđena očima suvremenoga gledatelja, u sjajnoj izvedbi naenergizirana i moćna Carla Andersona. (Spomenuti pritom treba i maestralne Boba Binghama i Kurta Yaghjiana kao Kajfu i Anu (na DVD-u nedopustivo prevedene kao Kajapa i Anas), baš kao i istaknuti Barryja Dennena kao jednoga iz vrsne i dragocjene liste celuloidno-kazališnih Poncija Pilata — od Roda Steigera, preko Davida Bowieja do Hriste Shopova i našeg Dražena Čučeka.)

Jasno da ni tu nekonvencionalnu verziju Isusova životopisa nisu zaobišle (posve nepotrebne) kontroverze, danas u ulozi pukog kurioziteta (Židovi ga proglašavahu antisemitskim, a bunila je i činjenica da upravo Judu igra crnac). Riječ je, naime, o djelu koje je vrhunac žanra, jedan od onih filmova koji itekako mogu utjecati na gledatelja i posve mijenjati perspektivu, odnosno zasigurno o jednom od najboljih filmova ikad snimljenih.

Katarina Marić