RECENZENTI

RECENZENTI

Vidim da na knjigama više na potpisuju recenzente, pa se često pitam da li je to dobro ili loše. I, što više vrijeme prolazi, pitanje mi se čini sve presudnijim.

Mnogi čitatelji i ne znaju da recenzenti postoje, a pogotovo nemaju pojma što ti recenzenti rade. Zato im najprije treba objasniti, pa onda neka procijene sami.

Recenzentima se često tepa da su stručni recenzenti; to dolazi otuda što njihova uloga i jest najvažnija kod stručnih knjiga. U nakladničkoj kući koja izdaje knjige iz različitih područja — iz filozofije, antropologije, književne teorije, povijesti — ne može se urednik baš u sve razumjeti, pa mu je potrebna pomoć recenzenata: zamoli nekog stručnjaka za rečeno područje da na dvije-tri stranice napiše svoje mišljenje o knjizi, ili da čak sugerira i eventualne izmjene i skraćenja.

Jasno, takva je pomoć koji put potrebna i u slučaju beletristike, pogotovo ako je riječ o prijevodu, jer stručni recenzent jedini će znati kako, recimo, kotira neki pisac u svome zavičajnom Trinidadu i Tobagu, a znat će i kakve je kvalitete prijevod. No, i za domaću beletristiku dobro dođe pomoć recenzenta: bilo zato što urednik nije siguran u svoj sud, bilo zato što ne poznaje dovoljno autorov opus, bilo zato što ne poznaje suvremenu književnu produkciju. Tako opet zove recenzenta.

Recenzenti su, ukratko, kao institucija nastali zato što se za njima osjećala potreba, i dugo su tako trajali i funkcionirali. I, nikomu nije bilo važno da li su oni na knjizi potpisani ili nisu, pa čak ni njima samima. Ali, onda se netko sjetio da bi se njima mogla naprtiti još koja briga, naime politička odgovornost.

Bilo je to potkraj sedamdesetih ili početkom osamdesetih godina, kad se vlast bojala knjiga više nego ičega drugog. Tako je došla na ideju da uvede obvezu potpisivanja recenzenata na knjigu. Time je nastojala proširiti krug ljudi koji bi se eventualno mogli uplašiti ako je rukopis po čemu nepoćudan, i taj rukopis zaustaviti. Ali, dakako, to nije pomoglo: knjige su tada stale lajati, to im se osladilo, i više se nije dalo zaustaviti.

Ali, ne može se reći da nije bilo učinka, premda su ti učinci bili sasvim nepredviđeni. Vlast je očekivala političke učinke, a pojavili su se moralni. Evo kako.

U to su doba na svakoj, baš na svakoj knjizi — i na bezazlenoj zbirčici početničkih pjesama — morala biti potpisana dva recenzenta. Naivniji izdavači davali su rukopise na recenziju bibliotekarima, prevoditeljima, srednjoškolskim profesorima, ukratko, ljudima koji osjećaju bilo publike. Lukaviji nakladnici postupili su realistički. Pošli su od pretpostavke da onaj tko piše recenzije dobiva za to novac. A čim ga dobiva, odmah je nekako i obvezan onomu tko novac daje. Prema tome, zar nije onda najbolje obvezati nekoga tko ima pravoga i opipljiva utjecaja u javnosti?

I, tako su stali davati knjige na recenziju kritičarima, kad je već recenzija morala postojati. Kritičar bi napisao ocjenu rukopisa i za nju dobio honorar. Međutim, nekako bi mu bilo žao da tekst recenzije ostane nepoznat javnosti, kad se on već pomučio da ga napiše. Zato bi, kad knjiga izađe, taj isti tekst, nakladničku recenziju — možda tek s izmijenjenom prvom rečenicom — objavio u novinama ili u časopisu kao kritički prikaz knjige. I, za njega bi, dakako, također dobio honorar.

Ali, to nije bila najveća nevolja. Mnogo je nezgodnije to što kritičar nakladničku recenziju nije pisao po svojoj glavi, nego mu je urednik nekako stavio do znanja treba li da ona bude pozitivna ili negativna: ako je, recimo, urednik već dao piscu predujam honorara, što će mu negativna recenzija? Ukratko, ovako se to zbivalo: kritičar bi pisao po narudžbi, a onda bi to naručeno mišljenje još objavio i u novinama. A to je bilo posve isto kao da je nakladnik naručio tekst za novine o knjizi koju je sam izdao. Reklamni tekst. I, tako su se pojavili moralni učinci koje sam prije spominjao.

Jer, s vremenom je ovo o čemu govorim postalo normalno. Postalo je normalno da čovjek hvali knjigu u novinama, premda na knjizi svatko može jasno pročitati da je on osobno njezin recenzent, što znači neka vrsta suurednika. Postalo je normalno da se taj isti čovjek poslije dade izabrati u žiri za kakvu nagradu, i da u tom žiriju zagovara knjigu o kojoj je već pisao i interno i javno, i za to pisanje više puta dobio novac. Postalo je normalno da se nakladnici otimaju oko pisaca internih recenzija, ovisno o tome u koliko utjecajnim novinama ti recenzenti pišu. I, postalo je normalno da svima nama to bude normalno.

Ali, barem smo znali na čemu smo. Jer, u svakom smo času mogli doći do relevantnih podataka: vidjeti tko je bio recenzent koje knjige (jer na knjizi je to pisalo), vidjeti tko je o knjizi poslije pisao javno, usporediti sudove pojednih kritičara, vidjeti za koji klub koji od njih igra (za koju izdavačku kuću). Mogli smo pratiti spektakularne transfere i sitna podmetanja. I, mogli smo, dakako, stvoriti sud o sudovima takvih kritičara.

A sve to samo zato što su oni bili potpisani kao recenzenti na knjigama, i što je to potpisivanje bilo zakonska obveza. Onda je ta zakonska obveza ukinuta i imena recenzenata nestala su s knjiga. I što da sad čovjek zaključi? Da urednici više i ne naručuju recenzije, kad već ne moraju? Ili ih naručuju i dalje, možda još i žešće, možda uz još veće honorare, kad ih više ništa ne obvezuje da to rade javno? I, kako da se čovjek snađe u sudovima naših kritičara? Vidi se i sad da jedni navijaju za jedne nakladnike, a drugi za druge, ali je to pomalo teško pratiti.

Zato bi možda bilo dobro da se obvezna imena recenzenata opet uvedu. Pa, nije ni u tom socijalizmu baš sve bilo loše! Možda zato za socijalizmom najviše žale oni nekadašnji recenzenti, koji se i danas dobro snalaze.