Produljenje stvarnosti

Produljenje stvarnosti

Glumački je izričaj začudan, ekstatično uskovitlan, iščašen, groteskan, tragikomičan

Uspješno otvaranje kazališne sezone u riječkom HNK obilježila su dva važna događaja: jedna obljetnica i jedan povratak. Trideseta obljetnica umjetničkoga rada glumačkoga prvaka Galiana Pahora i pravi povratak u hrvatsko glumište kazališnoga maga Paola Magellija. Predstava Kazimir i Karolina Ödöna von Horvátha ne iznenađuje jer tipično je mađelijevski mišljena, ne može se za nju reći da je jedan od bljeskova u njegovu opusu, već prije jedna u nizu njegovih uspješnica, no kad bi barem u hrvatskome glumištu bilo više takvih Magellija i više predstava tako visoke umjetničke vrijednosti!

Iz svakog je segmenta predstave uočljiva duboka svjetonazorska povezanost redatelja s piscem. Oba su umjetnika iznimno osjetljiva na društvena zbivanja svoga doba, što ih čini kritičkim promatračima stvarnosti. Magelli u Horváthu pronalazi ne samo sumišljenika nego i suvremenika čiji književni opus, iako nastao u doba između Prvog i Drugog svjetskog rata, vjerno zrcali mračnu sliku današnje Europe, kojom vlada imperijalistički i kapitalistički duh. Središte su von Horváthove usredotočenosti mali ljudi u kojima se zrcali slika svijeta. Dvoje marginalaca ne može se voljeti jer javlja se očajnička težnja za preživljavanjem i bijegom. No, bijeg nije moguć, ali više nije moguć ni povratak, što dramske likove ostavlja u prostoru istrošena emotivnog čistilišta i potpune rezignacije, odustajanja, smrti-u-životu.

Magelli je, uz pomoć dramaturginje Željke Udovičić, sveo tekst na njegovu srž — problem nezaposlenosti koji mijenja odnose među dramskim osobama, a cirkuske je elemente sajamske sredine zadržao samo u naznakama. Važna je činjenica da je upravo liku Karoline Magelli pridao cirkuska svojstva — ona u predstavi poput akrobatkinje preskače uže, pravi špagu i prekobacuje se preko glave, dakle, njezina se unutrašnjost prepuna mladenačke težnje za lagodnijim životom i zabavom postvaruje, odnosno manifestira u izvanjskim radnjama tijela (kao što se Kazimirova potištenost uvjetovana otkazom izvanjski manifestira u epileptičnim napadajima), što je posve u skladu s von Horváthovim uvjerenjem o upisanosti sebe u vlastitu tjelesnost. I ne samo to — na taj način Magelli još drastičnije od von Horvátha izlaže intimu dramskih osoba javnosti, poništava granicu između javnog i privatnog te ukazuje na neizbježnu usku povezanost života pojedinca sa zakonima društva i svijeta koji ga okružuju. Stoga se u predstavi najintimniji dijalozi izgovaraju pred svima.

Takvo razgolićavanje privatnosti priziva još jednu bitnu pojavu suvremenoga društva — poplavu TV-emisija nalik Big Brotheru koje gledatelje pretvaraju u pasivne voajere tuđih malih života. Tu komponentu modernoga življenja Magelli u predstavu uvodi putem nekoliko segmenata koji također proizlaze iz von Horváthova svjetonazora, odnosno iz njegove opčinjenosti filmom: scenografija (Giulia Bonaldi, Anusc Castiglioni) prostor radnje smješta u ljetno kino na otvorenom, a lik Konobara kamerom snima događanja na sceni, koja se simultano prikazuju na velikom platnu. Na taj se način na vizualnom planu ostvaruje igra zbilje i iluzije, odnosno von Horváthu svojstveno produljenje stvarnosti. Granica između ovdje i tamo pomaknuta je, klizna, uloge promatrača i promatranoga više nisu jasno određene (dramske osobe sjede na stolcima i gledaju platno, da bi se poslije pojavile na tom istom platnu), što upućuje na mračno saznanje o uzaludnosti čežnje. Nastojanje za približavanjem i življenjem čežnje / utopije istovjetno je nastojanju da se prođe ispod duge. Ona je uvijek pred nama i možemo je samo promatrati.

Glumački je izričaj u predstavi začudan, ekstatično uskovitlan, iščašen, groteskan, tragikomičan. Daria Lorenci (Karolina) i Milan Pleština (Kazimir) kontrapunkti su jedno drugomu. Ona na rubu uskovitlane očajne histerije, u ekstatičnu stanju krika i bijesa, tjelesno raspojasana poput Amazonke; on suzdržan, tužan tragikomičan lutak nespretnih, rasklimanih kretnji. Nina Violić odigrala je Ernu čudesno, pomičući granice dobra ukusa naoko infantilno poigravala se riskantnim glumačkim ponorima što prijete srozavanjem u potpunu afektaciju i karikaturu, prizivajući Juliette Lewis u nekima od njezinih najdojmljivijih uloga seksepilnih, naoko grubih i nezainteresiranih, na neki čudan način inteligentnih guskica. Slavljenik Galiano Pahor ponovno je zadivio glumačkim umijećem — u ulozi Schürzingera do izražaja je došla njegova mogućnost spoja najrazličitijih glumačkih izraza: od urođena komičarskog dara, preko djetinjastosti velika zaigrana dječaka, pa do suptilnosti i dubina ozbiljna dramskog izričaja. Ostali su glumci pridonijeli ujednačenu umjetničkom dojmu predstave: Alen Liverić, Žarko Radić, Damir Orlić, Biljana Torić, Sabina Salamon, Alex Đaković, Dragana Tomšić i Lucija Šerbedžija. Maštovite kostime s naznakama von Horváthova, ali i našega vremena, potpisuje Leo Kulaš, dojmljivu glazbu Ljupčo Konstantinov, scenski pokret Gyorgy Kramer, oblikovanje svjetla Roberto Innocenti.

Tajana Gašparović