Pokajanje holivudskoga liberala

Pokajanje holivudskoga liberala

Stone uvijek dolazi prekasno na mjesto nesreće, bilo da je riječ o Salvadoru, Havani, Vijetnamu ili Dallasu. Uvijek se pojavljuje nakon Povijesti. Tako je zakasnio i u New York

Fatalni 31. kolovoz bio je veoma težak i depresivan dan na venecijanskoj Mostri za svakog akreditiranog novinara koji drži do sebe. Tada su se festivalskoj satnici dogodila čak dva filma koji se bave američkim katastrofama. Ali ne onima računalno generiranim iz holivudske tvornice filmova katastrofe, nego stvarnima, u kojima je Amerika iskrvarila na smrt. Najprije je u paketu prikazan bolni četverosatni dokumentarac Spikea Leeja When the Levees Broke: A Requiem in Four Acts o žrtvama uragana Katrina, a potom nas je u večernjim satima iživcirao Stoneov World Trade Center. No, dok Leeja više zanimaju anonimne žrtve američke tragedije, Stone tjera publiku da emocije investira u one koji su je preživjeli, dakle one koji su se prometnuli u najveće medijske ikone (sličnu strategiju rabi i Spielberg u Schindlerovoj listi). Stoga i ne čudi da je venecijanskoj premijeri Stoneova filma bio nazočan i pravi Will Jimeno.

No, Stone uvijek dolazi prekasno na mjesto nesreće, bilo da je riječ o Salvadoru, Havani, Vijetnamu ili Dallasu. Uvijek se pojavljuje nakon Povijesti. Tako je zakasnio i u New York. Pojavio se nakon svih onih dnevničkih reportaža, specijalnih izdanja i postrujanskih priča koje su drugi ispričali, počevši od politički korektnih omnibusa i istinitih priča iz DVD–kolekcije National Geographica u kojima smo mogli razotkriti i poneku pikanteriju, recimo da je jedan od otmičara proveo posljednju hotelsku noć uz pornić, pa sve do sama Spikea Leeja, koji iz apartmana promatra sablasano zgarište Twinsa (šifra: 25. sat). No, Stoneovu herojskom murjaku bitan je jedan drugi sat, onaj u kojem će zazvoniti budilica. Točno u 3.29 sati. Ostalo je tek toliko vremena da se pomiluju dječica prije ranog odlaska na posao. Autoradio pjesmom najavljuje kako sunce samo što nije izašlo nad New York Cityjem. No, toga presudnog dana sunce će prekriti dim i pepeo. John i njegov partner Will spremni su za odlazak u ratnu zonu, kako bi evakuirali službenike, citirajući GI Jane da je bol jedini pravi čovjekov prijatelj. Tu je Stone najvirtuozniji. A montaža je u onom presudnom trenutku udarca aviona u Twinse toliko suptilna i diskretna, da ne igra na bombastičnu pirotehniku u maniri Aerodroma, nego nam tek pokazuje sjenu aviona.

Poput najvažnijih filmaša holivudskih osamdesetih, od Coppole, Scorsesea i Cimina pa nadalje, tako i njihovi nasljednici, kojima pripada Stone, nastavljaju se oslanjati na strogo zadane socijalne i moralne modele, vođeni idejom (američke) zajednice kojoj prijete vanjske destruktivne sile. A referentni model te zajednice bila je i ostala sveamerička obitelj. Jer, ako se Stone u ranijim komadima dokazivao kao najomraženiji holivudski liberal, sada je došlo vrijeme za pokajanje. U Stoneovu pompoznom filmu ne slavi se samo hrabrost, nego i Božja volja. U njemu se ne spašavaju samo ljudi, nego i njihove obitelji, odnosno njihove obiteljske vrijednosti. Jer, koliko se god Stone trudio dokazati nam da World Trade Center nije politički film (tu mantru slijedio je i dobar dio kritičara koji su mu slijepo povjerovali), dovoljni su bili samo oni satelitski snimci i jedna patetična izjava (»Ova je zemlja u ratu!«) da nas u to razuvjere. Stone naprosto vjeruje da je Božja intervencija moguća. A onaj san s Isusom i bocom vode kičastom je retorikom uspio čak nadmašiti groznu vizualizaciju Morrisonovih halucinacija iz Doorsa. Da i ne govorimo o citatu na odjavnoj špici koji kazuje da je jedan od Stoneovih odvažnih bojnika odslužio, eto, čak dva roka u Iraku. Takav užasni empasse, koji slavi Ameriku kao zemlju snažnih obitelji i hrabrih momaka odanih domovini, kao da je naručen iz Bushova Ovalnog ureda. Nema u autora ni trunke kolebanja. Nema tu nikakva gnjeva ni osjećaja krivnje. Možda jedini odista ljudski čin u filmu utjelovljuje onaj treći murjak zatrpan pepelom, koji više nema snage za borbu. Promatrajući Stonea danas, čini nam se kao da Salvador nije nikad bio snimljen.

Dragan Rubeša