Počinje prava magija

Kazalište Trešnja: Alan Menken, Tim Rice, Howard Ashman, Ljepotica i zvijer, red. Dora Ruždjak Podolski, dir. Dinko Appelt

Počinje prava magija

Svi su sudionici toliko uronili u projekt da su i oni zaboravili na stvarni svijet oko sebe. Hvala im na tome, jer su i nas, publiku, uvukli u svijet fantastike i učinili nas dijelom nezaboravna doživljaja

U nedjelju, 8. listopada 2006, Kazalište Trešnja prvi je put prikazalo mjuzikl Ljepotica i zvijer. Kao mjuzikl, Ljepotica i zvijer nastao je po uzoru na istoimeni crtani film studija Walta Disneyja te je iz tog crtanog filma preuzeo najvažnije — skladatelja Alana Menkena te autore stihova Tima Ricea i Howarda Ashmana. Redateljica Dora Ruždjak Podolski nije nastojala sakriti vezu: u mnogim prizorima čitao se utjecaj crtanoga filma. Međutim, vječna priča o Ljepotici i Zvijeri (koja nije nadahnula samo navedena djela, nego i niz drugih, od King Konga do Fantoma u operi) zaživjela je na kazališnim daskama toliko uvjerljivo da joj je gotovo teško naći pravu paralelu u nacrtanoj Disneyjevoj priči. Zvijer je doista prava, okrutna i nagla, a od krvi i mesa je i zbunjena ljubiteljica knjiga Belle. Nešto je zračilo iz Renate Sabljak kada je interpretirala Ljepoticu. Njezina je Belle ljepša iznutra nego izvana: nju ne zanimaju isprazna naklapanja okoline, ona jedino voli oca i za njega je spremna žrtvovati se (i ovdje prepoznajemo klasičnu temu ženskoga žrtvovanja za spas voljenoga). No priča je osmišljena tako da i nju netko mora spasiti — to je zvijer koju opet, zauzvrat, spašava Ljepotica. Tek kada se začarani krug ispuni (pokazujući da za skidanje čarolije nije dovoljan samo poljubac), počinje prava magija — Ljubav.

Zvijer glumi i živi Živko Anočić. Suočen s činjenicom da će se u ljudskom obliku pojaviti tek nakratko (i tu Dora Ruždjak Podolski majstorski prebacuje crtani film u kazalište), on hoda četveronoške, vere se, skače i s lakoćom svladava sve fizičke prepreke (svaka čast koreografu Igoru Barberiću, koji je vjerojatno zaslužan i za lako kretanje glumca a ne samo za iznimno bogatu plesnu izvedbu glazbenih brojeva). Kretanjem Živko Anočić ostavlja dojam da prekrasan dvorac ne odgovara njegovoj životinjskoj mjeri, da mu odjeća samo smeta i da mu, uostalom, smetaju sva živa stvorenja — osobito njegovi sluge, premda su i oni začarani te slijede njegovu sudbinu pretvaranja u neljudsko.

Anočićeva Zvijer tako uvjerljivo reži i tako uvjerljivo izvodi pjesme mumljajući ih kroz oštre, stisnute zube da potpuno uvlači u svoju nesreću. Zbog lakoće izvedbe tek se poslije shvaća posebnost te fizička i vokalna zahtjevnost uloge.

Zrcalni odraz Zvijeri je Gaston — Radovan Ruždjak, koji sasvim razumije svoj lik. Premda čovjek — on je zvijer. Doista, on se izdvaja iz ansambla potpuno ispunjavajući pozornicu snažnim glasom, gestama, mimikom i komičnim igrama sa slugom Lefouom (također karakterni lik, čak još bliži commedia dell’arte, kojega utjelovljuje izvrstan Danijel Radečić). No Gastonov plan kako da osvoji Belle, a zatim i namjera da ubije Zvijer potpuno ga razotkrivaju: šteta što u priči ponovno ne dolazi čarobnica da stvori drugu, istinsku zvijer.

I ostali su likovi karikirani, što predstavu čini vrlo privlačnom djeci, a odraslima posebno zanimljivom zbog različitih scenskih rješenja. Trebalo se doista sjetiti kako stvoriti gospođu Kamilicu u obliku čajnika (Vanda Vujanić-Šušar), njezina sina Mrvicu u obliku šalice za čaj (Aleksandra Naumov), gospođu Komodu u obliku komode (Dragana Marković Roić), perušku Babette (Ivanka Bakarić), svijećnjaka Lumierea (Saša Anočić) i čovjeka-sat Dindona (Krunoslav Klobučar). Za izgled likova sluga koji kao da su iz Alice u zemlji čudesa zaslužna je maštovita kostimografkinja Barbara Bourek, koja je scenu ispunila raskošnim šarenilom i zanimljivim kostimografskim dosjetkama. Ni scenografkinji Slavici Radović nije nedostajalo ideja: trodimenzionalna unutrašnjost dvorca stvorena je jednostavno projekcijama na tri prozirna zastora. No bez obzira na jednostavnost, scenografsko je rješenje potpuno omogućilo preobrazbu realnog kazališnog prostora u nerealni fantastični svijet začarane Zvijeri i zaljubljene Ljepotice.

Svi su odlični u svojim ulogama, i zato predstava tako bogato zvuči. Zapravo, mjuzikl zvuči raskošno usprkos stvarnoj komornosti — naime, u Ljepotici i zvijeri relativno je malo zajedničkih točaka i velikih brojeva, no s uvježbanim ansamblom (za dirigentskim je pultom iskusni Dinko Appelt) i iznimnim glasovnim mogućnostima svakoga pojedinca, brojevi kao što je Budi gost u potpunosti su ispunili pozornicu čineći mjuzikl većim nego što on — s obzirom na broj izvođača — doista jest. Predstava je s tolikom preciznošću postavljena da se pozornica zaboravlja. Nije bilo ničega čemu bi se moglo prigovoriti, jer su svi sudionici toliko uronili u projekt da su i oni zaboravili na stvarni svijet oko sebe. Hvala im na tome, jer su i nas, publiku, uvukli u svijet fantastike i učinili nas dijelom nezaboravna doživljaja.

Irena Paulus