PJESNIK I FILOZOF POVIJESTI

PJESNIK I FILOZOF POVIJESTI

Povjesničar polazi od empirije i stiže do zakona (Hegel), no Supek poznaje zakone, ali prodire i ponire dublje od izvanjskog činjeničnog stanja, da bi proniknuo ljudske, individualne, i staleške, odnosno nacionalne i regionalne, teritorijalne ili državne razloge zapleta i raspleta na pozornici svijeta

Kad nije mit, dakle izmišljotina, povijest je dokumentarni sastavak činjenica i nepoznanica premoštenih nagađanjima i objašnjenjima znalaca. Polazeći od iste građe, povjesničari i romanopisci teže za istinom ne dosežući je nikada potpuno i neprijeporno. Romanom Buna Janusa Pannoniusa (u izdanju Nakladnog zavoda Matice hrvatske) Ivan Supek nam znanstveno utemeljeno i pjesnički vizionarno približava ljude i tumači događaje kao da je sam u njima sudjelovao. Tako i piše, uvijek u prvom licu, nevjerojatno poistovjećen s ličnošću pjesnika latiniste Janusa Pannoniusa, koji je u hrvatsku književnost uvršten pod imenom Ivan Česmički.

Unjedren u pjesniku, Supek je ujedno dovoljno odmaknut od zbivanja da bi o njima, i na njihovoj zornosti, promišljao život i ljude, njihove odnose na svim razinama i kraj u smrti koja ih sve izjednačuje. Dva metra ispod zemlje više nitko nije ni kralj ni podanik.

Naslovom ovoga romana nije obuhvaćen cijeli njegov sadržaj. Tematska romaneskna razvedenost polazi od uvjeta u kojima je Matija Korvin okrunjen a seže do razloga pobune, zapravo zavjere protiv njegova samovlašća i ugrožavanja kršćanskih, narodnih, posebno hrvatskih interesa.

Prije svega i ponajviše uzbuđuje problem odnosa vladara i njegovih dvorjana, sebičnih velmoža i lakovjernog puka. Svi koji pridonose slavi vladaoca oplećući ga mitom i dodvoravajući mu se laskanjem glavni su krivci njegova lošeg vladanja. Kome najviše duguje, vladar ostaje najviše dužan. U tome svoju ulogu imaju i dvorski pjesnici. Oni poeziju pretvaraju u sluškinju politike sve dok mogu podnositi sve veću naprasitost svoga mecene ili dok on može podnijeti njihovu sve manju gorljivost u povlađivanju njegovim odlukama.

U srži svakog pjesničkog uznesenja i zanošenja tinja i rasplamsava se sumnja u konačan smisao svega. Sumnja i neodlučnost u presudnim časovima bune Janusa Pannoniusa pridonijeli su tome da je ona propala: Ivan Vitez od Sredne je utamničen, a njegov se nećak, pjesnik, izgubio s poprišta bježeći od odgovornosti da bi 1472. na Medvedgradu umro od sušice.

Najbolje stranice romana posvećene su pjesnikovu proživljavanju preobrazbe — vlastite i kraljeve — na putu spoznaje o cijelom nizu problema među kojima je u drugoj polovici 15. st. glavni bio svestrano vezan za Osmanlijsku poplavu s istoka. U Supekovoj interpretaciji, kralj Matija Korvin snosi povijesnu odgovornost što je svoju vojnu silu usmjerio prema husitskoj Češkoj umjesto prema Turcima, i to zbog obične pohlepe za bogatstvom Bohemije, a ne zbog procjene da su kršćanstvu opasniji heretici od Osmanlija.

Usporedimo li ovaj roman s glazbeno složenim ustrojem, moći ćemo lako izdvojiti različite motive od kojih se neki opetuju ili pak međusobno potiču i podržavaju: ljudi i njihove maske, sajam taština, egzistencijalni strah, dogmatizam i hereza, panonska i jadranska orijentacija hrvatske politike, oskvrnuća crkava, okrutnosti u ratu i miru, vlastiti interesi prikriveni višim ciljevima, pronevjeravanje milodara, obmanjivanje puka lažnim obećanjima, »unutarnji neprijatelji« Crkve i Carstva, intelektualci koji »hlepe za vlašću«, udvorne fraze kao verbalne krabulje, »politika nasuprot znanosti i umjetnosti«, unitarizam protiv samosvojnosti naroda, ravnoteža snage i straha, tegobe i opasnosti raskida sa savezom država, izmanipulirana skupština...

Kako je Bosna »šaptom pala« i zašto su od Hrvatske ostali »ostaci ostataka« ovim je romanom objašnjeno jednako uvjerljivo kao i ponašanje pojedinih historijskih ličnosti u hrvatsko-bosansko-tursko-madžarskom krvavom kolopletu. Tome valja pribrojiti i doseljavanje pravoslavaca s istoka medu autohtono stanovništvo. Zbog svega toga ova je knjiga nesumnjivo poučna, kao što je i privlačna književnim sladokuscima. Dok će jedni uživati u njezinoj meditativnoj i misaonoj slojevitosti, druge će obuzeti pjesnički zgusnuta ozračja, psihološke otkrivačke opaske i neodoljivo životni detalji. Opis opsade Jajca nesumnjivo je vrhunski prozni domet, kao i niz epizoda — od mrtvačkog plesa po leševima preko tlapnje o Srebrenki i smrti majke Barbare do medvedgradskog ugođaja kad zajedno s prirodom (u bunilu u kojem se zbiljska svraka preobražava u zloslutnog gavrana s Korvinova grba) umire veliki pjesnik svjestan svoga ništavila i konačne nevažnosti svega u metežu povijesti. Odlazi Janus, žrtva drame ljudske raspolovljenosti između neba i zemlje, između duhovnog i tjelesnog, između sna i zbilje, između vjere i sumnje.

Nedugo nakon njega umire i kralj Matija »sâm, izdan od svih i sam izdavši svakoga«. Ostaju uvijek aktualna i nikada do kraja objašnjena pitanja s kojima se svaki naraštaj neminovno susreće samozaboravno proizvodeći običnost, tu šljaku i jalovinu povijesti. Međutim, kad povijest pretvaraju u pripovijest, pjesnici obično zornim običnostima postižu neobične umjetnosne učinke. Ivan Supek je u svom romanu ne samo pjesnik nego i filozof povijesti.

Supek povijest ne ubraja u znanosti nego u pripovjednu interpretaciju događaja na vječnoj klackalici koju je u svom Rukopisu jednog zatočenika Carlo Bini pretpostavio svim drugim tobožnjim zakonitostima: »Povijest je proročica koja je na iskrena pitanja uvijek davala isti odgovor: da niste potlačeni bili biste tlačitelji.«

Supek je ovim romanom manifestirao svoju opciju za umjetnost i onda kad se bavi znanošću. On ne opisuje dobro proučene događaje i ponašanje ličnosti u njima ostajući samo na denonativnoj platformi, njega zanima iznad svega ono što konotira, što suoznačuje i kako duboko proživljen kvantitet preciznih, pouzdanih podataka koje amalgamira i tako amalgamirane integrira u kvalitetu vizije čovjekove povijesno predodređene sudbine.

Hegel je apodiktičan kada piše da »povijest mora odustati od individualnog prikazivanja realnosti i zgusnuti se s pomoću apstrakcija«. Supek čini suprotno, dakle je umjetnik, pjesnik, filozof. On povijesne događaje ne prikazuje, iako se na njih izrijekom poziva, on ih promišlja izvodeći ih podjednako iz općih uvjeta kao i iz individualne volje odlučnih i utjecajnih ličnosti.

Motori povijesnih zbivanja, odnosno promjena i skokova nesumnjivo su jake protimbe i napetosti između različitih htijenja i interesa. Ali ni tu nije sve strogo uzročno: nije se sve moralo dogoditi kako se dogodilo! Tridesetgodišnji rat 1618-1648. izazvan je napetostima: katolicizam — protestantizam, Habsburg — njemačka vlastela i građanstvo, porast nacionalizma, razgranjavanje trgovine, suparništvo za češku krunu... Ali: kobna bitka na Bijelom Brdu, koja je zapečatila sudbinu Češke, mogla je biti i izgubljena, kao i Oktobarska revolucija!

Supeku je stoga bliži Kant uvjeren da je »cijelo tkivo ljudske povijesti tkano od ludorija i djetinjih taština i bijesa uništavanja, tako da jedva tko zna najposlije kakvu ideju da stvori o našoj rasi«.

Povjesničar polazi od empirije i stiže do zakona (Hegel), no Supek poznaje zakone, ali prodire i ponire dublje od izvanjskog činjeničnog stanja, da bi proniknuo ljudske, individualne, i staleške, odnosno nacionalne i regionalne, teritorijalne ili državne razloge zapleta i raspleta na pozornici svijeta. Povijest se ne može razumjeti bez uporabe apstrakcija, bez integralnih pojmova, pa je stoga i Supek neke ključne točke osvijetlio objektivnim odnosima i interesima, ali zatim je obvezatno na toj osnovi istkao istinito izmišljenu priču o Ivanu Vitezu od Sredne i Janusu Pannoniusu i uvjerljivo virtualne rodbine bogumila, klesara Miroslava i bogumilke Srebrenke.

Floskula o PROGRESU iznevjerena je svim što se događalo, jer razvitak tehnike i tehnologije samo je pojačavao oružje destrukcije i mogućnosti okrutnosti.

Pišući roman o povijesti Supek nije poštovao zakonitost strukture svakoga povijesnog romana, nego jedino svoj strogo strukturno predodređeni uvid u događanja u velikim vremenskim rasponima: kauzalitet, navika (ja bih radije rekao inercija!), zamišljaj ili pothvat te hir ili slučaj. Zadirući pod kožu zbilje koja ga više od svega zaokuplja, Supek vizionarno dijagnosticira da nije sve u tome da se smakne jedan tiranin, nego u tome da se cijeli sustav tiranije zamijeni nečim boljim, da bi Hrvat mogao izbjeći svoju zloguku sudbinu: »Biti Hrvat nije probitačno u ovoj podložnosti tuđoj prijestolnici, pa ako ne obnovimo svoju državu, kako spriječiti da se svi ti kruhoborci, častohlepnici i sluge ne odnarode.«

Citirajući pojedine misli iz romana valja se držati naputka što se smije potpisati imenom autora, a što od njega odvojiti kao osebujni izričaj lica romana.

Kad govorimo o misaonoj protežnosti dijaloga i pripovijedanja u prvom licu onda valja suptilno prepoznati u tome prije svega način da se književno oživi i što potpunije predoče pojedine osobe romana, kako sâm pripovjedač, tj. Janus Pannonius, tako i niz drugih osoba što svoje poglede izlažu izravno, dijaloški, ili pak više suoznačno u slučajevima kad su u romaneskna tkiva uklopljeni kvazidokumenti i fiktivna pisma. Njihove političke kombinacije i pretpostavke, pa i umovanje o općim pitanjima života i odnosa u ljudskom društvu i u državi, valja ocijeniti kao valjane ili promašene jedino u svjetlu funkcije njihova prikaza osoba u akciji ili pak u predahu, u kontemplaciji. Sve što oni govore sinteza je psihologije i intuicije, jer autor svoje osobe zamišlja i u skladu s dostupnom povijesnom građom pridaje im ovakve ili onakve osobne značajke naglašavajući i misaonu podlogu, odnosno pretpostavku njihovih postupaka. Njihove misli ne možemo potpisati autorovim imenom kad ih — istrgnute iz romaneskne cjeline — citiramo povlađujući im ili osporavajući ih. Uvijek valja naglasiti da tako razmišlja osoba određenog romana.

Nitko nije ništa autoritativnije i točnije napisao o toj pojavi od Benedetta Crocea. Prema njemu, kad neka osoba književnoga djela — romanesknog ili scenskog — izgovori kakvu misao, sažetu poput poslovice ili izreke, posrijedi nije misaonost kao takva niti je riječ o pojmovnoj važnosti izreke, nego o drugotnom i posrednom obilježju izmaštanog lika.

Vlatko Pavletić