Osuvremenjeni mit

Osuvremenjeni mit

Tri sprovoda u Meksiku možemo obilježiti ako ne izvrsnim, posve sigurno vrlo dobrim filmom, čija se slojevitost razabire u više gledanja

Bez zazora možemo ustvrditi da je film neprimjereno prevedena naslova Tri sprovoda u Meksiku (jer tek se završni zbiva na zemljopisnom području te države) osebujno ostvarenje u okvirima američke kinematografije. Redatelj Tommy Lee Jones i scenarist Guillermo Arriaga utemeljili su i uprizorili filmsku cjelinu profilirane naracije, izražene karakterizacije, ali i slojevite kontekstualnosti.

Pripovijest o slučajnom ubojstvu, razotkrivanju i razrješenju ilegalnoga meksičkog useljenika u podneblju razmeđe američke savezne države Teksas i Meksika istodobno je društvena pripovijest o tegobnim pograničnim poteškoćama, ali i oslikavanje disfunkcionalnih obiteljskih odnosa i otuđenih protagonista. Usredotočivši se na razmjerno usku skupinu središnjih likova, autori su filma ispleli nerazlučivu mrežu njihovih međusobnih odnosa, u dijelu zapleta narativno predočenu postupkom koji zahtijeva znatno višu razinu gledateljeve uživljenosti ne bi li se uspostavila jasna razabirljivost radnje. Tako gledatelj između vremenskog diskontinuiteta i mjestimičnih flashbackova nužno mora iznaći vlastito stajalište, ali i stajalište spram prikazanoga. No, već u narativnom dijelu što ga scenaristički priručnici nazivaju sukobom usmjerenost je spram radnje i još suženijeg izbora središnjih likova znatno pravocrtnija, snažnije uvlači gledatelja u osebujnost zbivanja. Kako emotivna težina prikazanoga postiže izrazitu razinu nesvakidašnjeg, Arriaga ustrojem likova, a Tommy Lee Jones redateljskim postupcima gledatelju omogućavaju lagani odmak u recepciji, ispravniju prosudbu uprizorene priče, postupaka likova i situacije što ih okružuje.

Ne samo da je razabirljivost dramaturških postupaka potpuno jasna i strukturalno iznimno postavljena, nego u predlošku i izvedbi filma možemo razlučiti i očitovanje nekih temeljnih mitskih obrazaca. Središnji likovi nužno prolaze odrednice junakova putovanja, od rasapa i neravnoteže u vlastitom suglasju, pa sve do pročišćenja koje istina neće imati nikakvo društveno značenje, ali postiže osobno.

Tri sprovoda u Meksiku teško je žanrovski odrediti. Od osuvremenjenih obrazaca vesterna, preko kriminalističkog zapleta, prožimanja akcijskog i dramskog, film na kontekstualnoj razini prelazi u oblikovanje osuvremenjenoga mitskog, u kojem gledatelj sa više stanovišta može razabirati slojevito filmsko tkivo. Nema dvojbe da je scenaristički predložak poslužio poput svrhovita temelja nadahnutoj redateljskoj nadgradnji. A ta je oblikovana okosnica upotpunjena zahtjevnim montažerskim ostvarenjem Roberta Silvija, učinkovitom snimateljskom izvedbom Chrisa Mengesa. Montažerski je rad bio presudan u oblikovanju strukture pripovijedanja, dok je snimateljski nužan u postizanju ugođaja, kao i percepcije postupaka likova i same radnje. No, bez evokativne glazbe Marca Beltramija i iznimnog country soundtracka ta bi filmska građa ipak ostala uskraćena za jednu stvaralačku razinu.

Kako je redatelj Tommy Lee Jones prokušan veteran američkoga glumišta, ne mora nas čuditi ni uspješan rad s glumačkim postavom, u kojem je sam preuzeo glavnu ulogu. Jonesova izražena osobnost, odmjereni glumački izričaj, suprotstavljeni su kinetičkoj snazi Barryja Peppera. Raspon glumačkih izvedbi upotpunjavaju izvedbama i Julio Cedillo u sramežljivu očitavanju lika meksičke žrtve, kao i Dwight Yoakam kao skeptičan i neučinkovit predstavnik zakona. Ne treba zaboraviti ni stoicizam izvedbi ženskih likova u tumačenju January Jones i Melisse Leo, pa film Tri sprovoda u Meksiku možemo obilježiti ako ne izvrsnim, posve sigurno vrlo dobrim filmom, čija se slojevitost razabire u više gledanja.

Tomislav Čegir