Oscara je donio poštar

Oscara je donio poštar

Dušan Vukotić bio je svakako jedan od najdarovitijih autora animacije kojega sam sreo. Namjerno rabim pomalo staromodan, gotovo filmskoideološki pojam autor kako bih bolje pojasnio kako je uspješan animirani film susret mnogih uspjeha na jednom mjestu: likovnosti, režije, animacije, dobre zamisli, ornih i ohrabrenih suradnika, profesionalne postprodukcije, nadahnuta producenta i optimalna marketinga

U životu sam se naslušao svakojakih savjeta. Kao i svi ljudi. U sjećanju su mi ostala samo dva, nepatvorena, inteligentna i svevremenska. Jedan i nema neke veze s temom ovoga teksta, ali pošteno je da ga navedem kad ga već spomenuh. Dakle, jedan savjet dao mi je otac na moj 34. rođendan, uplašen zbog činjenice da sam još daleko od pomisli na ženidbu. Uvlačeći dim iz škilje u ostatku cigarete ne dulje od dva milimetra, rekao mi je: »Joško, ako se oženiš izija si govno. Ako se ne oženiš, izija si dva.«

Drugi savjet dao mi je Dušan Vukotić: »Joško, isti napor, katarza i muka potrebni su da bi napravio i dobar i loš film. Pa ti je bolje napraviti dobar film.«

Dušan Vukotić bio je svakako jedan od najdarovitijih autora animacije kojega sam sreo. Namjerno rabim pomalo staromodan, gotovo filmskoideološki pojam autor kako bih bolje pojasnio kako je uspješan animirani film susret mnogih uspjeha na jednom mjestu: likovnosti, režije, animacije, dobre zamisli, ornih i ohrabrenih suradnika, profesionalne postprodukcije, nadahnuta producenta i optimalna marketinga.

Ukratko, Vukotić je od svih zagrebačkih autora animacije najizvrsnije znao priređivati ove susrete. Bilo je od njega i boljih crtača i animatora, ljudi s izvornijim idejama i tankoćutnijim režijama, ali on je pobirao vrhnje!

Bezbroj sam puta čuo: »Ma, koga vraga stalno spominjete toga Oscara? Nije li to provincijalno?« U filmu Antonija Nuića Sve džaba glavni junaci sporazumijevaju se jednostavnom verbalnom šifrom: »Jebaji ga...« Upravo tako. Jebaji ga, ali Vukotić ne samo da je dobio Oscara, nego je to i prvi Oscar u povijesti te nagrade dodijeljen jednom animiranom filmu koji nije američki! Ili, da se izrazim suvremenijim jezikom: to je prvi europski crtanofilmski Oscar. Dobio ga je, kao što znamo za Surogat, danas već doista daleke 1962. godine, uopće nije bio na dodjeli, a već 1964. njegov je film Igra bio u najužoj nominaciji, i zaslužio ga je opet dobiti, ali to bi vjerojatno bilo too much i za genijalne uratke iz Zagreba koji su dolazili iz Jugoslavije, zemlje što se smješkala i zapadno i istočno, i u kojoj je na svim javnim zidovima visjela slika jednog čovjeka koji je ljeti nosio bijelo, a zimi crno odijelo. Građani su mu tepali ti, a dobrih dvadesetak godina prije no što će se prvi disk-jockeyi usuditi nazvati Tratinčicom, njemu su pjevali da je Ljubičica.

Vukotić je kao filmska pojava bio istoga kova kao i taj bivši dječak sa Sutle. Beskrajno ambiciozan, radišan, vješt s ljudima i njihovim karakterima. Znao je anticipirati vlastita postignuća u realnom vremenu i na sve staviti svoj potpis. Jebaji ga, kad bismo trebali izabrati autora koji bi najjasnije definirao tehnološke i svjetonazorske značajke zagrebačke škole, svakako bi to bio Dušan Vukotić. Potpuno objektivno i posve nepotkupljivo, tvrdim da su dva gore spomenuta filma među najvažnijim crtanofilmskim ostvarenjima u sveukupnoj povijesti animacije!

Svjetonazorski, Vukotić nedvosmisleno ismijava materijalizam zasnovan na pohlepi za materijalnim dobrima i nudi svijetu nadu na način da ljudi u sebi nađu malog ili bolje rečeno optimalnog čovjeka u svakom pogledu, koji će samo tako optimaliziran i sa zrcalom umjesto kompasa znati kamo ide i kuda vuče sa sobom ovaj svijet. U tehnološkom smislu reducirana animacija u Vukotiću je našla istinskog umjetnika i pobornika. Nije to redukcija do granica apstrakcije kao u Kristla ili do razine opstojnosti pokreta kao u Mimice. Vukotićeva stilizacija kreirana je u skladu s njegovim poimanjem crtanofilmske likovnosti, gdje su, što bi rekao Munitić da je ovdje, snažno prisutne kinetičke nakane karaktera opisanih kao grafički znakovi. U Surogatu glavni junak prstom pokaže nakanu kretanja od mjesta A do mjesta B i u sljedećem kvadratu (mi profesionalci kažemo u triku) na točki je B. Samo kretanje u kojem nema imaginacije ni doslovne kreativne potrebe Vukotić je s pravom nazivao fizičarenjem u animaciji, a u percepciji vatom. Naime, vata na dlanu čini se katkad golemom i impresivnom masom, ali laganim stiskom šake moguće ju je svesti na bijednu grudicu među prstima.

Pa i čitavu filmografiju Vukotić je dovršio još u zrelim godinama, uplašen da se ne počne pretvarati u vatu.

Kao i sva djeca koja dođu iz provincije, slijedeći oca koji je kao državni službenik polako selio na zapad, i Vukotić je u novim urbanim ambijentima tražio svoju zraku sunca, definitivno (to mi je i rekao) obasjan najviše onom šibenskom, gdje je proveo djetinjstvo. No, kao i velika većina nas, svoju zrelu priču i on će započeti i završiti u Zagrebu, optimalnom mjestu mnogih civilizacijskih sazrijevanja.

Vukotić (ili Vud, kako smo ga zvali) nije nikada završio arhitekturu, premda je poslije, valjda djetinje uplašen činjenicom da je profesor na Akademiji, a bez visoke stručne spreme, znao reći: »Eto, mi arhitekti...« misleći na Reisingera, Voljevicu i mene. Zov uspjeha bio je jači od perspektive kakva biroa. Objavljuje karikature u »Kerempuhu«, »Ježu«, »Vjesniku«... Danas, ako pomnije analiziramo te karikature, vidjet ćemo upravo onaj optimum o kojem sam govorio, i u porukama i u grafici. Ali, tko je tada mogao znati da je upravo suzdržanost dugoročno dobitna kombinacija. Borivoj Dovniković kune se da ga je on u Duga filmu naučio prvim animacijskim vještinama. Njegovi prvi filmovi Kako se rodio Kićo (koji je režirao zajedno s Josipom Sudarom), i Začarani dvorac u Dudincima, plaho se motaju oko Disneyja kao mačka oko vruće kaše. I dok veliki umjetnički revolucionari nastoje naivno promijeniti svijet, Vukotić uporno mijenja sebe i usmjerava se na stazu koja će ga daleko odvesti. Režira svih trinaest reklamnih crtića napravljenih u privatnom stanu Nikole Kostelca, koji je možda (danas je to razvidno) na Vukotića najviše utjecao.

Godine 1956. kada se u okviru Zagreb filma osniva Studio za crtani film, Vukotić stiže, svjež i nabrijan potpuno pripravan preuzeti krmu džihada zagrebačke škole, poput janjičara koji nakon godina odricanja i priprema postaje sultanom. Te godine radi svoj prvi genijalni film Nestašnog robota. Taj film definitivno će orisati smjer škole i otvoriti vrata umjetnicima koji će na vlastitim svjetonazorima, bilo likovnim bilo intelektualnim, tražiti vlastite odgovore u reduciranoj animaciji. Ali, u silnu zamahu, Vukotić je već bio veliki korak ispred svih.

Nimalo mu se nije gadilo na tom putu koristiti se i politikom, Partijom, bilo čime kako bi krčio putove svoga uspjeha. No, sve je to danas nebitno, osim nepobitne činjenice: napravio je nekoliko filmova koji su učvrstili dostojanstvo i izvornost hrvatske kulture u jednom novom i egzotičnom mediju, koji je imao prethodnike i u književnosti, stripu i slikarstvu, koji pak nisu imali sreće pronaći velika vrata.

Od te godine, pa do Surogata završena 1961, nanizao je popriličan broj filmova i mnogi u tim godinama upravo njega poistovjećuju sa zagrebačkom školom. Sve su to radovi koji usavršavaju njegovu likovnoanimacijsku poetiku i do kraja istražuju oblik stilizacije koji je započet s Nestašnim robotom. To su filmovi: Cowboy Jimmy, Čarobni zvuci, Abra Kadabra, Osvetnik, Veliki strah, Koncert za mašinsku pušku, Krava na mjesecu, Rep je ulaznica i Piccolo.

Čovječuljak koji sve oko sebe napuhuje i ispuhuje postaje paradigmom intelektualnoga cinizma i uljuđene ironije što se prelila iz Zagreba svjetskim festivalima. Taj film doista je nepravedno zasjenio vrijednost Igre, izvrsne crtano-igrane pričice o dvoje djece koje bezazleni crteži u besmislenoj utrci za prevlašću dovode do kataklizme. Vukotić, koji sve više traži način da pobjegne od možebitnog ponavljanja, a azil je sve više tražio u igranom filmu, još se nekoliko puta koristio živom slikom zajedno s animacijom dok se nije od nje definitivno oprostio. Bilo je to u Mrlji na savjesti iz 1967. i u Skakavcu iz 1975. Uvod u potpunu igranofilmsku pustolovinu pokušao je izvrsnim filmom 1001 crtež u kojem duhovito i precizno opisuje tehnologiju nastanka animiranoga filma. Kao i svi drugi (veliki) autori, pri kraju svoje crtanofilmske epopeje odrađuje i nekoliko konfekcijskih uradaka: Opera cordis iz 1968. i Ars gratia artis iz 1970. Točku na i stavio je 1994, kad u prigodi dobivanja Nagrade za životno djelo na Animafestu prikazuje film Dobro došli na planet Zemlja u kojem se koristi stop motion animacijom i fotografijama.

O njegovoj igranofilmskoj karijeri pisat će vjerojatno netko drugi, no valja nešto reći iz motrišta animatora. Svi veliki autori animacije koji su se upustili u drugi žanr nikada se nisu oslobodili navike stiliziranja i doslovne režijske perfekcije i preciznosti. Točnost u radu sa suradnicima na animiranom filmu uvjet je uspjeha, dok je u igranom filmu ta rigidna preciznost dvojbena. Glumce ne možeš do kraja tretirati kao suradnike, potrebna je posebna i samo igranom filmu svojstvena katarza u radu s glumcima i usmjeravanju njihovih mogućnosti, karaktera i kreacija. To crtanofilmski autori u samotnjačkim sobama za pultovima osvijetljenim jednom svjetiljkom, nikada ne uvježbaju. I Vukotić (kao i Disney ili Tim Burton, na primjer) previše se uzdaju u preciznost režije, pa gluma nerijetko djeluje sterilno, a filmovi isprano.

Svakako, Vukotić neće ostati upamćen po igranim filmovima. Da apsurd bude veći, genijalni autor crtanih filmova mirovinu je zaslužio kao profesor režije — igranog filma.

Posljednje godine života Vukotić je proveo u filmskoj i građanskoj udobnosti. Njegov strogi duh lebdio je hodnicima Zagreb filma i kad ga tamo nije bilo. Možda se doista i plašio da još netko na ić ne dobije mitsku holivudsku figuru i tako mu otme veliki dio karizme na kojoj je gradio svoj društveni habitus, no svaki je čovjek sazdan od vlastita donesenog materijala, od krvi i od mesa, i u ogledu o čovjeku čije sam animirane filmove nabrojio i ponešto o njima napisao doista bi bilo neozbiljno i neodgovorno baviti se marginalijama i osobnim spekulacijama. Jer uvijek iza toga čuče neki drugi, tuđi i još opasniji strahovi.

Joško Marušić