Oduševljenje životom

Oduševljenje životom

Ono što me uvijek privlačilo Pinu Mlakaru njegova je nepokolebljiva, čvrsta i iskonska etičnost

Nedavno sam pročitao sjajnu knjigu. Autor: Pino Mlakar. Godina izdanja: 2005. Naslov: Srečne zgodbe bolečine, što bi se moglo prevesti otprilike kao: Sretno bolne dogodovštine.

To je opis putešestvija negdje potkraj dvadesetih godina prošloga stoljeća, dakle prije nekih osamdeset godina. Pino i njegov suputnik pješače Italijom s naprtnjačama na leđima. U naprtnjačama je sve za spavanje pod vedrim nebom (ljeto je), nešto hrane, mali rešo na špirit i vrlo, vrlo malo novca.

Bio sam zabezeknut faktografskom i datografskom preciznošću opisa toga mladenačkog putovanja. Doajen Pino sjeća se primjerice da je, tog i tog dana, stigao negdje u okolicu Padove i tamo u nekoj seoskoj crkvici naišao na Cimabuinu fresku, koje temu, veličinu i strukturu opisuje, sve do najsitnijih detalja, da je kupio pola karte za neki lokalni vlak, jer novca za cijelu kartu do željena mjesta nije bilo, da su ostatak puta propješačili u dan i pol, da im je neka seljanka skuhala palentu u selu čijeg se imena još sjeća, da je Prijatelj — suputnik obolio nadomak Milana, da je neka obitelj (ime seoca i obitelji) pomogla njegovu ozdravljenju, da je bio oduševljen Fra Angelicovom freskom negdje u okolici Sienne...

Uvijek donosi i detaljan opis sela, putova, vremena, a i kako je bilo spavati u kukuruzištu ili u nekom starom vagonu...

Netaknuta intelektualna britkost, pamćenje koje seže gotovo stoljeće unatrag, svježina opisa, oduševljenje ljepotom krajolika, zgrada, crkava, palača, prisutnosti prošlosti... Ukratko, oduševljenje životom.

Podsjećam da je Pino, dok je to pisao (2000 – 2005) već dobrano prešao devedesetu!!

No, ima za mene i nešto drugo u toj knjizi, a to je ponizna i u biti religiozna skromnost Pina Mlakara pred čudesnom tajnom svijeta u kojem se vrtoglavom brzinom vrtimo, na malom, prosječnom planetu u mravinjaku nereda i nepravde, skromnost pred veličanstvenom i nepojmljivom zagonetkom postojanja, skromnost pred fenomenom umjetnosti, te nadgradnje koja oplemenjuje banalnost svakodnevice i, na kraju, skromnost pred umjetnošću plesa koja je, kao i sve oko nas, jednako neobjašnjiva, nepojmljiva, i ne može se racionalno definirati.

Oduševljenje veličanstvenom tajnom pred kojom on stoji malen i gol, ali veseo, uzbuđen i sretan da je može promatrati. Plesao sam u nekoliko baleta Pije i Pina Mlakara, a vidio sam i druga njihova djela.

Bio sam oduševljen, ne samo proširenjem rječnika plesa (to su bile kreacije tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća) nego i konstantom koju zovemo misao i koja je, majstorskom rukom uvijek dovedena do kazališne i smisaone katarze. Ono što me uvijek privlačilo Pinu Mlakaru njegova je nepokolebljiva, čvrsta, korjenito seljačka i iskonska etičnost. Pogotovo jer sam sâm kartezijanski Cogito, ergo sum zamijenio upitnim Dubito, ergo sum.

A u Pina Mlakara sve je jasno poput čiste izvorske vode.

Vjerujem, dakle jesam!!

Sretan ti put, dragi Pino!

Milko Šparemblek