OCVALI MANIRIZAM

OCVALI MANIRIZAM

Kratki spoj nastupa kada manični stilist krene narativno razrješavati složenu geometriju intrige, propadajući kroz rukavce priče s nizom epizodnih likova u ponor zbunjujućih naznaka, natuknica i nepoznanica

Nije da virtuozni manirizam više nije toliko zanimljiv kao što je to bio tijekom 1980-ih i 1990-ih, no čini se da je u nekih novoholivudskih suverena toga doba, koji su ga gromoglasno zastupali, izgubio i razlog i smisao što su oni dublje upadali u zamke svoje retromanije. Jedan od njih neupitno je i Brian De Palma, prekaljeni stilist koji je sklonost citatima i preradbama, podebljanim režijskim majstorijama, vrlo brzo pretvorio u prepoznatljiv i uvjerljiv autorski sustav, ali ga je kinematografsko vrijeme sve sklonije dijalogu sa zbiljom, pa i spektakularno zamaskiranom, već prilično nagazilo.

De Palma je ipak i dalje u svojem filmu koji živi od referencija i stilema, štoviše u filmu o (holivudskome) filmu, a njegovu povratku u prošlost grada anđela kumovao je već jedan fikcionalni prijenos događaja iz 1947. godine. Ubojstvo glumačke početnice Elizabeth Short podno mitskoga brda na kojem svijetli neonski natpis Hollywood svojedobno je bio uznemirio američku javnost kako zbog naročito maštovita načina masakriranja njezina tijela, tako i zbog činjenice da se sve to dogodilo u rodnome mjestu i vremenu raznih mistifikacija. Portretist povjerljivog L.A.-a, James Ellroy, pobrinuo se da svojim romanom završi nikad zaključenu policijsku istragu slučaja koji je dobio naziv Crna dalija i pronađe ubojicu, a De Palma da njegovu fikciju vrati što bliže razdoblju kada su filmskim bulevarima hodali naivno-okorjeli policajci i tajanstveno-prevrtljive zavodnice, čuvari misterija i mistifikacija.

U razmetnog eklektika koji voli patinirati i stilizirati, ta se žanrovska norma lako reproducira, osobito ako mu predložak sugerira da oko misterija Crne dalije zavrti dva policajca, dvije zavodnice, dva ljubavna trokuta, dosta tajni i niz narativnih epizoda iz kojih bi na površinu trebalo izroniti (u ovom slučaju gotovo mehanički) posve groteskno lice ubojice, po mogućnosti i patološko naličje (holivudskog) ambijenta.

U toj mreži nalazi se Bucky Bleicher (Josh Hartnett), u ulozi nevidljiva (voice-over) pripovjedača i Lee Blanchard (Aaron Eckhart), nekada protivnici iz boksačkoga ringa, a sada bliski detektivski partneri koje neće uspjeti razdvojiti ni fatalna Kay (Scarlett Johansson), žena s prošlošću ili bolje, žena s ožiljkom, ali hoće povratak čovjeka čiji su prijeteći inicijali grubo urezani na njezinu tijelu. A tada nastupa i druga tajanstvena žena iz visokog društva (Hilary Swank), navodno vanjštinom slična umorenoj nesretnici, povlačeći Buckyja u labirint tajni i laži, pretvaranja, dvostrukih izbora i maski. U tom polju ambivalentnog, fantomskog, zamaskiranog, stilizirani svijet noira i De Palmin manirizam prilično su kompatibilni, a upotpunjuju ih virtuozni redateljsko-snimateljski zahvati, posebice ekscentrično ekspresivni dugi kadrovi Vilmosa Zsigmonda. Čak bi se i izvještačeno fatalan, pa zato i prilično neuvjerljiv, glumački nastup dviju glumica mogao pripisati domeni De Palmina referiranja na konvencije s ironijskim odmakom. Kratki spoj nastupa kada manični stilist krene narativno razrješavati složenu geometriju intrige, propadajući kroz rukavce priče s nizom epizodnih likova u ponor zbunjujućih naznaka, natuknica i nepoznanica. Paradoksalno je da se De Palma potvrđuje kao manirist i u toj fatalnoj slabosti Crne dalije, u toj, kako bi rekao A. B. Oliva, «paradoksalnoj dihotomiji između efikasnosti stila i neefikasnosti postojanja». Samo što njegov manirizam više nije ni uzbudljiv, ni uvjerljiv, nego prilično ocvao.

Diana Nenadić