Nesporazumi po vilama

Nesporazumi po vilama

Umjesto razvijanja mistike i magije ženskog identiteta dotaknuta u filmu, predstava je koncipirana kao niz nepovezanih slika — gotovo fizičkih deskripcija lokacija

Vile, vilise, vještice i čarobnjaci neiscrpna su građa i idealna tema za plesne predstave, bilo baletne, moderne ili pak postmoderne. Ikonografija i forma romantičnog bijelog baleta stvorena je upravo na tim mitskim bićima (Giselle, Sylphide), dok se Mary Wigman pamti po svojem Heksentanzu. I sama je praksa štovanja pretkršćanske božice, prisutna i danas zahvaljujući new ageu, blisko povezana s plesom. Tako američka pjesnikinja i vještica Starhawk knjigu u kojoj opisuje rituale, invokacije, filozofiju i etiku suvremenoga vještičarenja naziva Spiralni ples.

Kate Foley, Amerikanka hrvatskoga podrijetla, istražujući korijene susreće se s tom tematikom na poluotoku Pelješcu. Ishodište njezina istraživanja pretkršćansko je groblje Suđerac, oko kojega još žive legende o ženama posebnih moći, koje su noću tancale, liječile ljude i vidjele budućnost. Vrlo zanimljiva tema, obrađena temeljitim etnološkim istraživanjem, kao i dugo pripremana plesna predstava, urodila je ritualno–filmsko–plesnim projektom Anđeli Suđerca, koji nažalost pati od mnogih nesporazuma.

Priča počinje u atriju Teatra &TD, gdje pet plesačica, amaterki odjevenih u suvremenu odjeću, praćenih klupskom plesnom glazbom, pleše. Uskoro, na osnovi uvijanja kukova i razmahivanja rukama prepoznajemo osuvremenjeni pradavni ritual kružnog plesa, invokaciju božice. Pri kraju pokušavaju uvesti i publiku u ples, no taj pokušaj uglavnom ostavlja nelagodu i u plesačicama i u publici. Autorica Kate Foley tim uvodom donosi osnovnu tezu, a to je »oživljavanje drevnog kulta..., raširenog kao plesne TV emisije uz koje sam rasla..., kulta katarzičnog kao hipnotički ples uz genijalni DJ set...« No, iako točan u zamisli, uvodni dio problematičan je u načinu na koji je ritual uprizoren: naime, ritual postoji ili kao oblik zajedništva izvođača i gledatelja ili, ukoliko je postavljen kao scenski oblik, zahtijeva mnogo pomniju osmišljenost i izvedbu.

Sljedeća je i najuspješnija faza projekta kratki film snimljen na Pelješcu, autorstvo kojega potpisuju Kate Foley, Jelena Modrić, Luka Rukavina i Tomislav Rukavina. Mistična atmosfera Suđerca uspješno je prenesena na film kadrovima otvorenih grobova i anđela nad njima, sela u daljini, starih fotografija, tarot-karata, divlje prirode i dugokosih plesačica. Intrigantna poetika filma nalazi se u isprepletanju poganskih i kršćanskih simbola, dinamično montiranih s figurama djevojaka koje nestaju i izviru iz krajolika. No, problem je filma upravo u plesnim dijelovima, u namjeri da dočara snagu i moć vila, ostaje zarobljen u poznatu suvremenoplesnu formu i kao da ne sjeda ni u tijela plesačica ni u krajolik.

Nakon filma, publika se seli u veliku dvoranu &TD-a, gdje se Anđeli Suđerca nastavljaju. Umjesto razvijanja mistike i magije ženskog identiteta dotaknuta u filmu, predstava je koncipirana kao niz nepovezanih slika — gotovo fizičkih deskripcija lokacija. Tako su u prvoj slici plesačice (Sandra Banić, Rina Kotur, Zrinka Šimičić, Ljiljana Zagorac i Sonja Pregrad), zamrznute u kipove, vjerojatno nadgrobne spomenike Suđerca, polako ulaze u život, u pokret, nadalje vidimo sliku plesačice koja pokušava prodrijeti kroza zid sastavljen od tijela drugih plesačica, pa niz sola kojim se svaka od plesačica predstavlja, dok druge sjede na ljestvama. Zatim na scenu izlazi pripovjedač, koji govori o vilama Pelješca. Radnju nastavlja zvuk zvona koji plesačice slušaju da bi potom u ritmičnom hodanju, koje podsjeća na taktiranje četverodobne mjere, odigrale tu zvonjavu. Sve se to povezuje sa sekvencama zahtjevna pokreta, u kojem je mnogo visoko izbačenih nogu, padova i nagiba tijela, što bi trebalo sugerirati ekstatičan vilinski ples, no opći je dojam nekoherentan, općenit i težak. Svakako treba naglasiti odličnu glazbu Adama Semijalca, koja drži atmosferu i ritam, dok su se kostimi Davorke Dugački Medvešek od bezvremenskih vrlo lijepih etnohaljina iz filma pretvorili u zlatne kombinezone koji podsjećaju na diskogroznicu sedamdesetih i nimalo ne pomažu plesačicama.

Tijekom cijele predstave scenom povremeno prolazi skupina plesačica iz Atrija, razbijajući ionako slabašno zajedništvo na sceni. U završnoj sceni obje se skupine na sceni stope, one u trapericama plešući u svom diskopokretu, a one u zlaćanim kostimima u koreografiranom.

Tako je teza o plesu kao ekstatičnom ritualu i zajedništvu pretpovijesnog i suvremenog nekoliko puta podcrtana, a ostale razine te iznimno zanimljive teme kao da su se putem izgubile. Osnovno pitanje: tko su vile plesačice, ili koji princip (ženski, vilinski, mistični, magijski...) one prenose, jesu li osvetnice ili iscjeliteljice, ratnice ili hraniteljice... ništa od toga nije nam otkriveno.

Iva Nerina Sibila