Vijenac 328

Glazba, Kolumne

CD KLASIKA: Pop koncert, Petar Obradović, Cantus, 2006.

Nekonvencionalna prezentacija

Na albumu se nalaze koncertne snimke, što povisuje zasluge visokoj izvedbenoj kvaliteti albuma kao cjeline, a osobito zavidnom trubačkom virtuozitetu i muzikalnosti Petra Obradovića

CD KLASIKA: Pop koncert, Petar Obradović, Cantus, 2006.

Nekonvencionalna prezentacija


slika


Na albumu se nalaze koncertne snimke, što povisuje zasluge visokoj izvedbenoj kvaliteti albuma kao cjeline, a osobito zavidnom trubačkom virtuozitetu i muzikalnosti Petra Obradovića


Nakon kraće stanke Cantus je nastavio s nekonvencionalnom prezentacijom hrvatskih interpreta, i to možda na dosad najuspjeliji način. Idiomi popularne glazbe s kojima album dubrovačkoga trubača Petra Obradovića stupa u dijaloški odnos pokazali su se dobrom podlogom za atraktivan, ponešto trendy dizajn ovitka, unatoč tomu što sve skladbe s nosača zvuka ne korespondiraju s tom tematskom koncepcijom. Pop–koncert ovdje ne treba asocirati na stadionsku megalomaniju američkih kraljeva i kraljica show businessa, nego na pomalo neobičan koncert klasičnih skladbi oplođenih utjecajima popularne glazbe u širem smislu riječi, i to ponajprije jazzom i plesnom glazbom. O tim nastojanjima najjače svjedoči energično otvaranje CD–a izvanrednom skladbom preminuloga Igora Kuljerića po kojemu je album dobio ime, te dva uratka sama Obradovića, Rapsodia Croatica za trubu i orkestar te kratka, latinoameričkim plesovima nadahnuta Trombonita za limeni puhački kvintet i ritam sekciju.

Kuljerić slušateljstvo uspijeva uvijek iznova iznenaditi promjenjivim licem svoje skladateljske vitalnosti, pa je posve razumljivo da je Obradović njemu samu posvećen Pop koncert za trubu i orkestar odlučio učiniti mottom albuma. Premda je teza o gradbi popularne glazbe iz rudimenata klasične, te Kuljerićeva skladateljskog vraćanja tih rudimenata u matičnu domenu, iznesena presitnim slovima u ovitku CD–a pomalo upitna, jer Kuljerić svoju građu, ma kojega podrijetla bila, tretira s jednakim respektom, činjenica je da se u ovoj skladbi neproblematična slušljivost odlično spojila sa strukturnom složenošću. Svoju skladateljsku posvetu Kuljeriću i žanrovima popularne glazbe kojima se kao trubač nadahnjuje Obradović je iskazao manje ambicioznim, no stilski i oblikovno jednako zaokruženim skladbama, među kojima se posebno ističe drugi, polagani stavak Rapsodia Croatica, s džezerskim harmonijskim sklopovima gudačke pratnje nad kojom se ocrtava melankoličan trubački solilokvij.

Među ostalim skladbama na nosaču zvuka, Mali koncert za trubu solo Borisa Papandopula tek je živahno kompozicijsko propitivanje trubačkih mogućnosti, a u skladbi Musica per tromba za trubu i komorni orkestar najviše pozornosti privlači blistava orkestracija, koja je Bjelinskom uobičajeno izvrsna. Međutim, njezinu neoklasicističku joie de vivre, s iznimkom određenih aspekata srednjega stavka, ne možemo dovesti ni u kakvu vezu s popularnom glazbom, kao ni 1963. komponiranu Koncertantnu suitu za dvije trublje i komorni orkestar još jednoga Dubrovčanina, Vladimira Berdovića, koja prvim stavkom priziva minula vremena nacionalnoga stila. Zanimljivija u minijaturama ostala tri stavka, ta je skladba, u kojoj je Obradović nastupio s ocem Nikolom, jedina snimljena uz pratnju Dubrovačkoga simfonijskoga orkestra, za razliku od ostalih, zabilježenih u Dvorani Lisinski sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, čiji je Obradović stalni član. S iznimkom Papandopula i Trombonite, riječ je, dakle, o koncertnim snimkama, što povisuje zasluge visokoj izvedbenoj kvaliteti albuma kao cjeline, a osobito zavidnom trubačkom virtuozitetu i muzikalnosti Petra Obradovića.


Ivan Ćurković

Vijenac 328

328 - 12. listopada 2006. | Arhiva

Klikni za povratak