MUŠKO-ŽENSKI PRINCIP

MUŠKO-ŽENSKI PRINCIP

Iglesias je zaljubljeni muškarac koji govori prozračno i jednostavno, slojevito i bogato, muškarac koji doprinosom poetici filma — glazbom — izražava divljenje, možda čak i zavist, neobičnim, ali prekrasnim Almodóvarovim ženama

Kako je u prošlom broju »Vijenca« zapazila Diana Nenadić, Pedro Almodóvar neprijeporno je ženski redatelj. On zna što žene misle, što rade, kako žive, kako dišu i kako se snalaze u muškom svijetu. Možda zna bolje od njih samih. Za razliku od njega, skladatelj Alberto Iglesias gleda žene očima muškarca. Tamo gdje prizor pršti bojama u glazbi se osjeća jednobojnost. Tamo gdje Almodóvarove žene plaču Iglesias pjeva. Zapravo, pjesma je — smatraju obojica — najbolji način izražavanja (ženskih) emocija, pa naslov Vraćam se nije povezan samo s brojnim fabularnim nitima i mudro izgovorenim rečenicama, nego je, konkretno, pjesma koju pjeva glavni lik, Raimunda. Postavljena u sredinu filma, baš kao Paloma negra u Razgovaraj s njom, pjesma Vraćam se toliko je ispunjena emocijama da umjesto lirske, dječje pjesmice, u temperamentnoj izvedbi Penelope Cruz, postaje dramska, epska pjesma o životu, nesreći i, jasno, ženama.

Ipak, Alberto Iglesias nije temperamentan skladatelj. Njegov je zvuk najčešće komoran i zbližava Almodóvarove napuštene, prevarene i očajne žene u obitelj. Njegov odnos prema svijetu nije vruć i strastven kao Almodóvarov, nego je hladan i nježan. Temelj su partiture gudači, pa je partitura, kao što sam već spomenula, zapravo monokromna. No Iglesiasov je postupak blizak Almodóvarovu: umjesto da slaže boje jednu do druge kao što čini redatelj, on se koristi postupnim prijelazima iz jednog timbrea u drugi. Zato gitara zvuči kao harfa, zato puhačka glazbala nenametljivo ulaze u tkivo gudačkih, i zato jednostavni, topli zvuk konsonanci zamjenjuje oštriji, inventivniji i napetiji zvuk disonantnijega glazbenog tkiva.

Zapravo, takva Iglesiasa još nismo čuli. Ono što je bit suradnje Almodóvara i Iglesiasa, dakle nadopunjavanje i različito razmišljanje o istom, upravo se čuje u Iglesiasovom majstorskom klizanju iz jednog (disonantnog, maštovitog i bogatog) u drugi (konsonantni, gotovo banalno temeljni, jednostavni) glazbeni svijet. To unutarnje povezivanje različitih principa (konsonantni i disonantni) u jednom (ženskom) tijelu upravo je Almodóvarova poruka: žene su složena ali divna bića.

Iglesias slijedi redatelja u stopu: prati misli i namjere njegovih likova, čak se ponekad šali (ali nikada previše), a ponekad je ozbiljan (ali uvijek nalazi element šale). Dok redatelj ‘kolorira’, skladatelj ‘nijansira’, dok redatelj ustrajava na dubokoj emocionalnosti, skladatelj je skriva iza prividne hladnoće i velike nježnosti. Isto tako, kao što Almodóvar iz muške gomile ‘izvlači’ ženske likove, skladatelj ‘izvlači’ pojedina instrumentalna sola (violine, saksofona, klarineta, gitare, harfe). Dakle, skriveni muško-ženski princip u koji se precrtava suradnja skladatelj-redatelj zapravo je ravnoteža između muškog i ženskog, a ne njihovo suprotstavljanje. Iglesias, naime, nije poput Paca, odvratna supruga koji bi iskoristio i ženu i pokćerku. Iglesias je zaljubljeni muškarac koji govori prozračno i jednostavno, slojevito i bogato, muškarac koji doprinosom poetici filma — glazbom — izražava divljenje, možda čak i zavist, neobičnim ali prekrasnim Almodóvarovim ženama.

Irena Paulus