Medijska stvarnost i fizička pojavnost

Medijska stvarnost i fizička pojavnost

Kvaliteta radova okupljenih na ovogodišnjem AAA pokazuje bitan vrijednosni pomak u odnosu na posljednjih nekoliko izdanja, no sasvim izostaje vrsno riješena publikacija koja bi primjereno pratila izložbu

Ovogodišnji Annale Art Adria kao tematsku liniju promatranja uzeo je tzv. stvarnosni objektizam. Medijska stvarnost ono je što određuje fizičku pojavnost izloženih djela i bitno utječe na interpretativne procese unutar komunikacijske linije koja se nastavlja dalje prema promatraču.

Bilo da govorimo o pozitivnim ili negativnim reperkusijama, svakodnevno selektirane informacije migriraju odveć dostupnim i lako manipulativnim kanalima. Ono što je počesto osnovni kriterij njihova plasmana jest komercijalna korist. Brzina širenja informacija zasjenjuje proces kreativnog elaborata, koji bi trebao biti isprovociran kod konačnog recipijenta. U takvu se kontekstu nameće pitanje o jednoj drugoj kategoriji — kategoriji svakodnevnoga / stvarnoga. Svakodnevni nam bivaju raznorazni događaji koji se konzumiraju neovisno o mjestu i vremenu. Neizbježna postaje konstatacija da većinu našeg medijskog obroka čine nasilni tonovi i loš informativni servis. Što i na koji način od takva konteksta preuzima djelo likovnih umjetnosti, pitanje je koje postavlja izložba. Tema posvajanja svakako je ona koja zaslužuje široku raspru jer je pronalazimo u osnovi ljudskoga djelovanja, a napose u pregledima razvoja umjetničkih tendencija. Najradikalniji oblik posvojenja proveo je Marcel Duchamp, mijenjajući pritom tijek misli o umjetničkom djelu. Aproprijacija je naslov rada Božidara Jelenića, u kojem se uvećane fotokopije poderanih novinskih tekstova postavljaju na pod. Detroniziranje objekta umjetnosti i jednokratnost pročišćenih informacija dnevnog tiska, tek su navlaš istaknute smjernice kojima valja pristupiti toj instalaciji. Informacija je dovedena do dezorijentirane kompozicije iskrzane na podu izložbenoga prostora.

Ilija Šoškić problematizira mogućnosti transfera svakodnevice u umjetnost. Umjetnik izborom utvrđuje status predmeta. Međutim predmet jest taj koji objašnjava vlastiti transfer, te se bitno distancira od etikete. Otvara se pitanje o ulozi, ili suvišku, autora nakon prepuštanja djela mogućim pristupima tumačenja.

Radovi Ane Virag podrazumijevaju uporabu simbola obećane budućnosti. Osobito je zanimljivo uvođenje konzumerističke petokrake unutar jednog od radova. Umjetnica se koristi simbolom bivšeg omasovljenog sentimenta te ga projicira na manipulaciju suvremenoga tipa. Taj način iznova poprima privlačno lice i atraktivan dekor. Petar Grimani najdoslovnije tematizira transfer. Prijelaz iz svakodnevnog u umjetnički kontekst tek je breme kojim je opterećeno djelo vrlo nestabilnog materijala. Natpis na kartonskim kutijama upozorava na pojačan oprez pri rukovanju. Oprez se odnosi na sadržaj djela koje nije prepoznato kao kulturno dobro od osobita interesa. Poradi tvorbe izvorne sveukupnosti autor posvaja sve: formu, certifikat, potvrdu, citat, i tako redom.

Nakupina recentno izgrađenih bogomolja, vrlo sumnjive estetske i urbane vrijednosti, postaje temom rada Milana Brkića. Fingirajući štafelajnu sliku sazdanih od kutija šibica od kojih svaka nosi identifikacijsku fotografiju prepoznatljivih štetnika, Brkić, u doslovnom i metaforičkom smislu, potencira zapaljivu komponentu umjetničkoga djela. Razmatrajući tradicionalno u okviru pojave djela umjetnosti, autor promatra mogućnost shvaćanja tradicionalnog u budućnosti. Hoće li ono biti sazdano od štete?

U videoradu Vanje Pagara, naposljetku, Pilatova projekcija pranja ruku kritički ističe poziciju moćnika. Unutar izložbe zastupljeni su još radovi Nikše Čvorovića, Flavije Rebecchini, Matka Trebotića, Tonka Nazora, Patrika Maceka, Vinka Barića i Franka Bušića.

Kvaliteta radova okupljenih na ovogodišnjem AAA pokazuje bitan vrijednosni pomak u odnosu na posljednjih nekoliko izdanja, no sasvim izostaje vrsno riješena publikacija koja bi primjereno pratila izložbu.

Dalibor Prančević