Katalogom u čelo

Suvremena je hrvatska književnost toliko bogata, poznata i slavna da si je za ovogodišnji Sajam knjiga u Frankfurtu mogla priuštiti i mnogo gori nastup, kao da nam poručuju iz Zajednice nakladnika i knjižara pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Barem ako je suditi na temelju pedesetak stranica kataloga hrvatskoga nastupa na Sajmu, za direktora programa izabrana je osoba koja se razumije u sve što ima veze s hrvatskom knjigom i hrvatskom književnošću. Stanoviti Kašmir Huseinović, poduzetnik u području knjige (tvrtka u kojoj radi automatski asocira na knjige i nakladništvo: Kašmir promet d.o.o.), osmislio je i sastavio program hrvatskoga nastupa, a njegova je manufaktura pripremila za tisak i grafički oblikovala katalog — što bi i za prosječna poduzetnika bilo sasvim dovoljno — no to nije sve: Kašmir Huseinović dao je najbolje od sebe, zaronio u supstrate poezije i podario gradu i svijetu (a Frankfurt u listopadu jest svijet) svoju pjesmu / a poem / ein Gedicht kao uvod u trojezični hrvatsko-englesko-njemački katalog hrvatskoga nastupa A. D. MMVI. Zagledan u mitsku dubinu pjesmotvora Svjetlost tek izvlačim iz sebe posljednje atome nadahnuća i kličem: nema toga oceana u kojem bi se mogla utopiti patetika Kašmirova lupetanja i nema toga svemira koji bi mogao prihvatiti toliku količinu kiča i otpjevanih gluposti. I sasvim konkretno: nema toga četvornog milimetra »Vijenčeva« prostora na kojem bih citirao Kašmirove retke kako bih ilustrirao njegovu globalnu pjesničku genijalnost. Besplatnu reklamu za svoju kućnu radinost ionako je već dobio u hrvatskim medijima ovih dana. Povrh svega prosto zrakom pitanje leti: koliko čovjek mora biti samozaljubljen, da ne kažem bahat i drzak, ovisnik o ego-tripu, da misli da je dobar pjesnik i da onda to još i tiska na prvim stranicama kataloga nacionalnoga programa na najvažnijem svjetskom sajmu knjiga? Jedno je sigurno: dobrih je pjesnika malo, a među njima definitivno nije poeta Huseinović. Nekoliko dobrih hrvatskih pjesnika članovi su HAZU, a jedan koji to nije, a dobar je pjesnik, veleposlanik je u Čileu (njemu je Hrvatsku lakše voljeti iz daljine). Ima u Hrvatskoj još nekoliko dobrih mlađih pjesnika, i to je sve. Taman koliko to u ovome trenutku može podnijeti hrvatska književnost. A koliko toga može podnijeti Ljevakova Zajednica nakladnika i knjižara pri HGK, to valjda samo oni znaju... i oni koji ih financiraju, Ministarstvo kulture i zagrebački Gradski ured za kulturu. Nadam se da se gospodin Ljevak (bivši predsjednik ZNK?), zbog građanske pristojnosti ili profesionalnoga poduzetničkog duha barem, doista srami ovakva kataloga, jer je i njegov ostatak, nakon što je odguglala početna direktorova pjesan, jednako traljav i nepodnošljiv: od diletantski sastavljene natuknice o Nikoli Tesli, preko prevoditeljskih površnosti do brljanja u samoj tehničkoj pripremi (prijelomu) kataloga. Na brzu ruku skupljen i napabirčen, tekst kataloga nije prošao lekturu ni korekturu (zato i strši naslov izložbe: Nikola Tesla — čovijek koji je rasvijetlio svijet), životopisi pisaca i znanstvenika žanrovski i jezično nisu ujednačeni, tekstovi na engleskom i njemačkom ne odgovaraju hrvatskome izvorniku (posrijedi su različiti tekstovi na trima jezicima), sve u svemu, posve tipičan nekreativni nered, krajnje nesimpatičan, gotovo tjeskoban. O dizajnu i grafičkom oblikovanju Kašmir prometa d. o. o. bolje ne govoriti, poput nekadašnjih biltena radnih organizacija... neatraktivno, sivo, dosadno, i osim toga / besides / ausserdem — klamericom spojeno da se sve skupa ipak nekako održi na okupu. Hrvatski nacionalni program klamericom spojen plus jedna očajna. Tuga i sramota, ne ponovilo se.

Bauk kruži Hrvatskom. Bauk bolonjskoga procesa. U televizijskom nastupu, u emisiji Otvoreno, govoreći o stanju prostora i kadrova na hrvatskim sveučilištima, napose zagrebačkoga, ministar Primorac izjavio je mirnim i dostojanstvenim glasom kako je »njegovo oružje istina« i time ušao u povijest političke argumentacije i uvjerljiva scenskog nastupa. Naime, Josip Kregar sa zagrebačkoga Pravnoga fakulteta uporno nije htio vjerovati ministru kada je taj tvrdio da su sredstva za preuređenje borongajske vojarne u sveučilišni kampus osigurana, da se već rade građevinske makete i da će vrlo brzo doći do rješenja prostorne krize na pojedinim fakultetima. Na to im je voditelj Bago uzvratio na dobrom hrvatskom: »a da vas dvoje sjednete na miru i zajedno riješite«... prije toga je stalno ponavljao »a što je s povlašćenim upisima za djecu branitelja«, itd... No, to i nije toliko važno, na javnoj televiziji zasigurno postoji jezična služba. Važno je da bolonjski proces galopira, da postavlja svoja pravila i zahtijeva standarde, a da je akademska zajednica u nesvjestici kako riješiti prostorne i kadrovske nestašice da se akutno stanje ne bi pretvorilo u kronično. Kregar je još iznio podatak da na predavanjima studenti nemaju dovoljno stolaca, dio ih stoji, a dio ih leži po podu kako bi pratili nastavu. Leže i uče. S druge strane, bolonjski proces i dalje zbunjuje studente, kaos je pred studentskim referadama, skupljaju se bodovi, ne upisuje se godina, nego viši semestar, dokidaju se spasonosni uvjetni upisi i parcijale... A svi oni koji po starome sustavu studiranja ne završe studij u određenom roku, govori se o 2008. ili 2010, moraju se prebaciti na bolonju ili odustati od studiranja. Kao i Petračev mali koji se htio osamostaliti pa je krao tuđu djecu, i sad ima debeli dosje i druži se s policajcima. S bolonjom ili bez nje, na stolcu ili na podu, čak i ako se morate pomučiti za tih šezdeset bodova u jednoj studijskoj godini, fakultet se ipak više isplati. Ne zaboravimo da prema nekim statistikama prosječni građanin Hrvatske ima četrdesetak godina i tek završenu osnovnu školu. Ili, preciznije, neka nam o obrazovnoj strukturi hrvatskoga stanovništva posluže podaci izneseni prije dvije godine na Prvom kongresu hrvatskih znanstvenika u domovini i inozemstvu pa da se shvati ozbiljnost situacije: bez završene je osnovne škole čak 685.711 stanovnika; 1.556.000 stanovnika završilo je srednju školu (od toga 553.000 četverogodišnju, ostali trogodišnju), dok samo 267.000 ima diplomu nekog od fakulteta ili akademija.

Ivica Matičević