Jednodnevne mušice

Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život: David Ives, Odabrao Đelo Hadžiselimović, red. Mario Kovač

Jednodnevne mušice

Odabrao Đelo Hadžiselimović, omnibus-predstava, sastoji se od triju odvojenih epizoda, koje autori ironično nazivaju dokumentarnim triptihom, u kojem će se narugati različitim vrstama televizijskoga pranja mozgova, ali se pritom baš i ne uzdižu iznad razine svojih modela

Kazališni amateri imaju pogodnost koja drugima nije na raspolaganju. U njihovoj sredini publika ih unaprijed dočekuje s najvećim simpatijama, za koje se ne moraju boriti; gledatelji ih tako reći nose na krilima te simpatije, daju im poticaj odobravanjem, ne očekuju od njih više nego što u određenom trenutku oni mogu dati, u ime lijepih uspomena na sretnije trenutke zajedničkih ostvarenja — jer to je publika koja istinski sudjeluje u svemu — zahvalna je i spremna zadovoljiti se i s manje.

Je li to baš uvijek prednost, ili može biti i put koji vodi smanjivanju ambicija, preranu opuštanju, nedorađenosti i površnosti? Na ta pitanja navodi premijera Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život, koju je s tekstovima Davida Ivesa (u prijevodu Josipa Viskovića) režirao Mario Kovač u dramaturškoj suradnji s Anom Prolić Kragić pod za kazalište neobičnim naslovom Odabrao Đelo Hadžiselimović. Kao što posve specifično Kazalište Novi život kao skupina entuzijasta desetljećima ustrajno iz predstave u predstavu okuplja i umnaža svoje odane suputnike, tako i svestrani mladi redatelj Mario Kovač ima za sobom bogat ne samo profesionalni nego i amaterski rad, još iz doba vrlo popularna studentskoga Schmrtz teatra, koji mu je pribavio mnogo prijatelja. Kovač sada već treći put režira u Kazalištu Novi život, u kojem je zabilježio i većih dostignuća poput predstave Vane Radovana Ivšića.

Koliko efektnom toliko se i neumjesnom može činiti uporaba imena sugrađanina, poznata s televizije, jer je njegov nositelj prije dosta vremena naslijedio još poznatiju kolegicu na poslu biranja određene, vrlo gledane, uglavnom visoko vrednovane znanstvenopopularne i sl. strane emisije — za naslov podrugljive scenske dosjetke, ukoliko se i to jamačno ne smatra obostranom reklamom. Omnibus-predstava sastoji se od triju odvojenih epizoda, koje autori ironično nazivaju dokumentarnim triptihom, u kojem će se narugati različitim vrstama televizijskoga pranja mozgova, ali se pritom baš i ne uzdižu iznad razine svojih modela.

Redatelj Mario Kovač ovaj je put iznad svega zaokupljen tehničkim svladavanjem međudjelovanja žive glumačke igre s videom. Igrani prizori povezuju se i smjenjuju s videosnimkama (potpisuje ih Damir Kantoci) na vrlo dinamičan i učinkovit način, usklađen sa scenskom glazbom, rasvjetom, scenografijom. Ne bi se moglo baš reći da su pritom komediografski tekst i gluma u drugom planu — no scenski dio predstave nije dorađen na tečan i ujednačen način poput uobičajena videa. Prva epizoda karikira vjerovanja u čudotvorna izlječenja s pomoću egzotičnih rituala, kakav pokazuju glumci Vojin Jelić kao od boli malaksao turist u bolivijskoj pustoši i njegova bučna iscjeliteljica Anita Matković, koja u sav glas vida rane kao da rastjeruje zle duhove. Srećom iz epizode u epizodu kakvoća predstave raste. Središnji dio ispunja zgoda Bauštela Babilon s temom neizlječive ljudske zaslijepljenosti, koju ispunja igra petero uigranih glumaca (Mario Glibo, Kristina Šporčić, Ružica Domić i Milenko Zeko) na čelu s nadasve učinkovitim Nikolom Vujnovićem. Vrhunac večeri s promjenom tona iz karikaturalnoga u ganutljivo humoristički donosi treća epizoda Vrijeme leti, u kojoj uz izvrsno uporabljen video u ulozi Kopačkog rita dvoje mladih glumaca, Ružica Drenski i Igor Kučević, vode strastvenu i tužnu ljubav u ulogama jednodnevnih mušica u rodnoj močvari, gdje one istoga dana svoga prvog susreta moraju stvoriti potomstvo i umrijeti. Šteta što je poenta nepotrebno naglašena izravnom hedonističkom porukom (carpe diem, što se već uobičajilo i kao naziv gostionica), koja za razliku od glumačke igre djeluje nategnuto, da ne kažem banalno. U (dobro izabranu) kostimu Istraživača nastupa Anto Jelečević.

Što vam uskrati predstava, pokušat će vam znalački nadoknaditi njezina nadasve dopadljiva kazališna cedulja, koja se uspješno trudi Ivesovim i Kovačevim kazališnim jednodnevnim mušicama priskrbiti što dulje i ljepše sjećanje. Koliko će u tome uspjeti, ovisi i o dorađivanju predstave tijekom izvedaba i o odazivu publike.

Marija Grgičević