Jedna nova tehnika

Jedna nova tehnika

David Šporer, Novi historizam. Poetika kulture i ideologija drame, AGM, Zagreb, 2005.

Novi historizam je tematski, ali i referencijalno, vezan dijelom uz elizabetinsku književnost (nastalu u razdoblju vladavine engleske kraljice Elizabete I, prvenstveno se misli na Shakespearea) i popratne efekte odnosa teatra i politike koji proizlaze iz toga. On je zaslužan i za mnoga čitanja i iščitavanja koja naširoko izlaze iz zadanoga vremenskog okvira. Ne samo da prelazi okvire istraživanja jednoga povijesnoknjiževnog razdoblja nego nadilazi i granice proučavanja književnosti same. Proučavanje toga djelića renesansne književnosti i teatra time postaje proučavanje njezina utjecaja te teorijski anticipira druge discipline, kao što su povijest, filozofija i antropologija. Tako se novi historizam naizgled utemeljuje kao nova metodologija, ali riječ je ipak samo o novoj tehnici, o novome čitanju ili, još preciznije, o poetici kulture koja proizlazi iz njega. Ona ima elemente akademske mode, ali čini se da je to samo dječja bolest koju nadilazi. Pored (pa povremeno čak i naspram) njega pojavljuje se još i kulturni materijalizam, kojemu je, ukratko, stalo do materijalnih uvjeta nastanka neke književnosti. On do određene mjere koketira s Marxom i marksizmom, ali se njihovih postavaka drži u onoj mjeri koliko mu odgovara.

Dakle, ključno razdoblje renesanse nije povezano samo s istraživanjem povijesti književnosti i značenja teatra unutar toga vremena nego i sa svime onim što se pokreće međuodnosom teatra i politike, odnosno relacijama moći. No, poetika kulture koja se bavi iščitavanjem toga razdoblja uključuje doslovce sve ono što čini socijalno–filozofski temelj nekog razmišljanja o kulturi, što znači da ta poetika obuhvaća sve moguće prakse, diskurse i fenomene. Time se književna teorija našla na raskrižju s kulturnom teorijom. Šporer i sam spominje ulogu Clifforda Geertza, antropologa čija teorija kulture pronalazi mjesto u novohistorističkim interpretacijama. To raskrižje služi kako bi se malo prešlo na ovu ili onu stranu uvodeći nas pritom i u širu kontekstualizaciju njihova odnosa. I to je, čini se, jedan od ključnih razloga za proučavanje renesansne književnosti i njezina utjecaja, jer u tom razdoblju nije postojao »tip demarkacija među kulturalnim zonama kakve su se razvile kasnije«. Na tom se tragu razvijaju interpretacije o odnosu između teatra i politike, teksta i povijesti, simboličkoga i stvarnoga, što su teme koje renesansu teorijski postavljaju kao jedini referentni okvir novoga historizma. To izmještanje renesanse iziskuje ukazivanje na stvarna teorijska uporišta novoga historizma i kulturnoga materijalizma. Za kulturne materijaliste to je poslijeratni marksist Raymond Williams, na kojeg ne utječe samo Marx nego su tu i Althusser i Gramsci, posredovanjem kojih dolazi do teza o materijalnosti i političnosti kulture. S druge strane, Šporer ističe kako se potencijal novoga historizma oslanja na ključnu teorijsku ulogu Michela Foucaulta. Njegovo analiziranje moći shvaćeno u relacijskom smislu ukazuje na momente novohistoricističkog odnosa između književnosti, teatra i politike interpretirane u relacijama subverzije (njezine integracije i proizvodnje) i moći. Na taj način interpretacijske strategije novoga historizma i kulturnoga materijalizma s jedne strane ukazuju na teatralnost politike, a s druge na političnost teatra (kulture). Te su strategije zato rajski vrt književno-teorijskoga, kulturnoga i povijesnoga revizionizma. To nije nešto neodrživo, jer upućuje na mnogostrukost čitanja i interpretacija. Naprotiv, različita povijesna i teorijska čitanja književnosti pokazuju duh inventivnosti, no kad bismo takvim poetikama dali prednost u interpretaciji povijesti na ovim prostorima, otkrili bismo još veću re-evoluciju.

Snježan Hasnaš