Izgubljenost u vremenu

Izgubljenost u vremenu

U sumarnim, statičnim, gotovo dokumentarnim radovima These Days sagledavamo stanje dislociranosti i dezintegracije, autorovu tvrdnju o raspuklinama društvene zbilje u očekivanju obećanog, boljeg (zapadnijeg) sutra

Nakon trogodišnje izložbene stanke u Rijeci (izložbe Emerging Artists kustosice Nataše Ivančević), međunarodno prisutan umjetnik mlađe generacije David Maljković, predstavlja se samostalnom izložbom recentnih videoradova u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. Kustos izložbe je Branko Franceschi, ravnatelj Muzeja, kustos Maljkovićeve izložbe Slike za svakodnevnu potrošnju (Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb, 2002). Prateći autorovu umjetničku biografiju, lansiranu uspješnom serijom slika, u recentnom opusu Franceschi ističe »duboko razumijevanje šireg egzistencijalnog područja kroz prikaze disfunkcionalnosti i diskontinuiteta društvenog realiteta«. Za znakove vremena preuzeti su spomenici modernističke arhitekture kreirani u komunističkoj epohi, nijemi svjedoci raspada političkih i društvenih sustava, modernističkih vizija, utopijskih projekata, izloženi nesigurnostima tranzicijskoga razdoblja.

U prvom dijelu izložbenoga prostora nastanjena je snimka memorijala partizanske bolnice Vojina Bakića na Petrovoj gori. Vrijeme je buduće, datumi simbolični (Titov rođendan, Dan Republike). U prvom dijelu rada Scene for the new heritage lokalitet posjećuje skupina zbunjenih mladih hodočasnika postavljajući pitanja o značenju mjesta, a u drugom mladi putnik, bez pitanja, figurirajući (samo)zadovoljnim kretnjama i držanjem. Mitski simbol partizanskog otpora te moći tadašnje državne aparature za novi je naraštaj mjesto čuđenja, traženja izgubljenoga značenja, konteksta, aure... Probleme u snalaženju i razumijevanju novih naraštaja, u prvom radu potencira auditivno kodiranje njihova dijaloga gangom, a u drugom individualni kondicijski trening (hodanje, stajanje i poigravanje sa srebrno maskiranom nogometnom loptom u rukama), koji je u tekstu deplijana interpretiran kao »hermetična koreografija komunikacije sa svojim kulturnim nasljeđem, titanskom građevinom intrigantne arhitekture zavijenom u mističan pokrov zimske magle«. Svakako, spotovske fikcije trashy estetike i ironičnog modusa zanimljive su u kontroverzama tradicionalnog i suvremenog, domaćeg i internacionalnog, progresivnog i trivijalnog, ali rekreiranje nasljeđa te razotkrivanje zatečenog ostaje na površini, prepušteno individualnom iščitavanju i interpretaciji.

U drugom dijelu galerijskoga prostora glavnu ulogu projekcije također nosi modernistička arhitektura, Talijanski paviljon Zagrebačkog velesajma. Vrijeme zbivanja bezimena sadašnjost. Imobilizirane automobile (s kotačima u betonskim blokovima) dekoriraju neurotične hostese, a u nastavku rada skupina mladih koja beživotno izgovara fraze na engleskom jeziku. I objekti i protagonisti označeni su kao marionete vremena, svejedno kojega društvenog uređenja. Talijanski paviljon, simbol ekonomske euforije šezdesetih i sedamdesetih godina, progresa socijalističkog društva, apsurdna je pozornica bezizražajnih, apatičnih i depresivnih lica. U sumarnim, statičnim, gotovo dokumentarnim radovima These Days sagledavamo stanje dislociranosti i dezintegracije, autorovu tvrdnju o raspuklinama društvene zbilje u očekivanju obećanog, boljeg (zapadnijeg) sutra.

Autorski postav, kolažno scenografiranje dnevničkog teksta u obliku Mertzbaua te montažna konstrukcija monumentalnih projekcijskih platna u prvom dijelu, ambiciozno zauzima prostranu galerijsku dvoranu. Ipak, dekonstrukcija bijele kocke rastegnuta je u dugu ritmu kruženja oko videoprodukcije te između kolažno-montažnih opni s autorovim dnevnikom na ekranu, videoinstalacijom Again for Tomorrow, postavljenom i u početnom i u završnom dijelu prostora. S déja vu, vrtimo se autorskom dijagnozom realiteta, relativističkom mrežom današnjice, apsurda, hermetičnosti, banalnosti, degradacije. »Problem je naše kulturne baštine što nemamo neki povijesni kontinuitet, nego se on sam po sebi mijenja nekakvim političkim prilikama. Povijesni segmenti kod nas nisu kontinuirano aktualni, pa nove generacije uvijek čeka neki dio povijesti koji se u nekom trenutku negdje bio prikrio« (David Maljković). Praznina i statika prostora, odgađanje i ne-događanje komunikacije pobuđuju (nelagodan) osjećaj izmicanja smisla i izgubljenosti u vremenu. Dojam zamora materijala / duha u potrazi za značenjem kulturnoga, duhovnog nasljeđa, te umjetničkog stvaranja.

Ksenija Orelj