Inauguracija svijesti

Inauguracija svijesti

Gordana Bosanac, Utopija i inauguralni paradoks. Prilog filozofsko-političkoj raspravi, KruZak, Zagreb, 2005.

U ovoj je knjizi riječ o filozofskom diskursu o vremenu, politici i utopiji te o paradoksima koji iz nje proizlaze, o njihovim posljedicama, odnosno političkim, povijesnim, socijalnim i drugim učincima. Podijeljena na dva dijela (o utopiji te o auguru, a poslije o inauguralnom paradoksu), ona živi vlastiti filozofski život kao obuhvatna, a ipak nedovršena analiza. Nedovršena, no ne i nezadovoljavajuća. Tako je prvi dio pitanja o utopiji postavljen na ontologičkoj razini, dok druga razina pripada u njezinu povijesno-političku domenu. To znači da pred nama ne stoji skup razbacanih članaka koji su skupljeni za potrebe knjige, nego djelo prožeto analizama i ozbiljnošću iza kojih stoji golem istraživački posao.

Prvi je dio knjige, dakle, opći ekskurs o podrijetlu, smislu i dometu utopije, utopijskog mišljenja i (ne)mogućnosti njezina (ne)utemeljenja. Utopija se čini specifičnom zapadnjačkom reakcijom na zapadni racionalizam, ali na prvome je mjestu (u-topos kao kovanica koja znači ono nemoguće, odnosno ne-mjesto) ona poseban jezični slučaj, izmišljena Morusova riječ i od početka joj je to najbliže određenje jer, u strogo logičkom smislu, ona znači besmislicu. No, Gordana Bosanac ni približno ne staje na samu određenju utopije, nego razvija ingeniozan i opsežan kritički, kulturni, povijesno-umjetnički i filozofski diskurs o utopiji dovodeći na više mjesta do zanimljivih obrata i znatnijih proširenja u uvidima o njoj. Neki od obrata odnose se na kritiku klasičnih utopijskih tekstova i autora (Morus, Campanella i dr.), ali i na velike mislioce utopije modernoga doba (Ernst Bloch na prvome mjestu). Tako autorica klasična razumijevanja utopije doslovce tretira kao tekstove s totalitarnim porukama, no oni nisu reprezentacija filozofskoga, nego političkoga govora, i stoga se oduvijek odnose na socijabilitet, a ne na individualno. To postaje jasno kad utopija od druge polovice 19. stoljeća postane potraga za principom. Prelazeći preko različitih jezika, diskursa ili tekstova ona se tada smješta u jezik politike.

Gordana Bosanac time samo situira topos političkoga djelovanja i utemeljenja u modernoj politeii. Utoliko je politika (u svim svojim različitim ideološkim smjerovima) za autoricu sposobnost upravljanja doxom, mnijenjem, a ne uzvišena društvena djelatnost koja ostvaruje visoka načela društvene organizacije ili dugo sanjane povijesne slobode. Etika ili utopija za politički diskurs potrošni je materijal, gdje primjerice etički smisao političke poruke može dati sjajne političke, a onda i eventualno etičke rezultate. Treba još naglasiti kako filozofsko-politička analiza knjige ne ide smjerom političkih podjela na lijevo i desno (i stoga ne udovoljava naivnom pozitivističkom shvaćanju koje u svakoj političkoj teoriji/filozofiji vidi ideologiju), nego joj je stalo do razobličenja odnosa utopije i politike najbolje izraženom u njihovu srazu, koji autorica zove inauguralni paradoks.

Što je, dakle, inauguralizam i paradoks koji iz njega slijedi? Korijen riječi inauguracija dolazi od augura, visoko pozicionirane osobe u starom Rimu, svojevrsna nad-svećenika, vrača koji je važniji i od svećenika. On provodi auspicije i na temelju njih posvećuje gradove, hramove, svećenike i slično, te očigledno ima golemu i neopozivu moć. U suvremenosti on predstavlja subjekt procesa tvorbe političkoga i utopijskoga, aporiju ozbiljenja koja posvećuje i uvećava politički čin. U povijesnoj pojavi utopijskih praksa 20. stoljeća revolucije su procesom inauguracije dovedene do metamorfoze utopijske svijesti utopijskim imenovanjem svijesti — prebacivanjem socijalizma u budućnost tvori se inauguralni paradoks čija se sadašnjost lišava svoga imena, ali i truda oko svoje istine. To i samo to dovoljno je da se otkloni postojanje komunizma i postavke Marxove filozofije, čime je pokazan golem nedostatak povijesne mudrosti — kategoričan je sud Bosančeve. Dakle, inauguracijom komunizma i socijalizma došlo je do izgradnje svijesti, pri čemu je ta izgrađena svijest dobila ulogu tumača. Jedini (u jugoslavenskom slučaju) koji su se pokušali izboriti za razumijevanje socijalizma u njegovu vlastitom pojmu bili su Korčulanska ljetna škola i filozofski časopis »Praxis«, s kojima se vlast često spori oko pojma socijalizma i komunizma. Potpomognut, među ostalim, negativnom transformacijom McLuhanove teze o mediju kao poruci koja zapravo postaje proizvod jednostrane ideologije i time mehanizam daljega razvoja i održavanja inauguralizma, govor o padu komunizma nije samo govor o padu utopije u antiutopiju, nego je riječ i o nastavku života inauguralnog imena. Zato Gordana Bosanac logično vidi nastavak inauguralizma, odnosno inauguralni déjaa vu ‘90-ih, kako ga ona zove, u padu socijalizma i komunizma, koji se nastavlja kao povijesna zasluga inauguralne manire što ostvaruje vlastiti politički prostor u nacionalističkim režimima i njihovim ideologemima. Naspram prethodnog slučaja preklapanja politike i utopije, u tom slučaju imamo preklapanje mita i utopije koji tvore povijesni i kolonijalni diskurs.

Ovime ni približno nije skicirano sve bitno iz knjige (primjerice, filozofska kritika lenjinizma), kao što ni sama autorica nije rekla sve što je htjela reći. No, bitno je izdvojiti da se u naznaci problema utopije još važnijom čini naznaka problema suvremenog umijeća vladanja. U primjeni i propitivanju zapadnoeuropskih filozofema (utopija, komunizam i sl.) u postsocijalističkim ili postkomunističkim zemljama nazire se antropološki potencijal teme, a uvođenjem termina augur autorica pokazuje kako ima nos za filozofsku inventivnost. Zato je s tim premisama knjiga kvalitetno pitanje/analiza o identitetu i potrazi za njim u suvremenoj politici, filozofiji, kulturi i društvima. Njezina raznorodna ishodišta dolaze iz filozofije, povijesti umjetnosti, filma, književnosti i, među ostalim, iz feminizma. Ako je dakle, feministička autorica uspjela napisati ovakvu knjigu, onda to nije znak za uzbunu, nego za čitanje feminističke literature (uz ostalu) i upoznavanje s feminističkim čitanjem suvremenih tema. A to opet, čak i da je najbolji, nije ni približno jedini razlog da se čita ova dobra knjiga.

Snježan Hasnaš