Dobra stara vremena

Dobra stara vremena

Drugi je čin podigao završetak na razinu tinejdžerske euforije (mix najpoznatijih songova iz mjuzikla) tjerajući publiku u nostalgično uzdisanje

Na hrvatskoj premijeri Briljantina, koja je održana 6. listopada 2006. uz pompozni crveni tepih i crveni cabrio na ulazu kazališta Komedija, karizmatični lik Dannyja Zucka, koji je proslavio John Travolta u istoimenom filmu, preuzeo je koreograf i redatelj Igor Barberić. Zanimljivo, Danny u kazališnom Briljantinu nije toliko eksponiran kao u filmu. Ako je publika očekivala da će Barberić, kao John Travolta u filmu, neprestano biti u prvom planu, prevarila se. No Barberić je pojava koja se vidi i u dnu pozornice, u posljednjem redu ansambla, a činjenica da njegov lik nije u mjuziklu izguran naprijed čini ga zapravo simpatičnijim Dannyjem od onoga iz filma. Jer, on je doista samo tinejdžer, mladić koji oponaša odrasle, ali odrastao još nije, pa su neki njegovi potezi smiješni u namjeri da budu frajerski. Barberić tako oživljava lik čineći ga jednostavnim, zaljubljenim, prepotentnim i zbunjenim istodobno. O njegovim plesnim sposobnostima uopće ne treba govoriti, ali uz to doista iznenađuju njegove vokalne mogućnosti i glumačka uvjerljivost, koji su bitno napredovali od uloge Ethana u Skidajte se do kraja.

Ni njegova partnerica Renata Sabljak više se ne mora dokazivati. Premda istodobno nastupa u posve drukčijoj ulozi Belle u mjuziklu Ljepotica i zvijer kazališta Trešnja, ona se bez problema uživjela u lik naivne, ali simpatične štreberice Sandy Dumbrowsky. Njezina izvedba lirskih pjesama kao što je It’s Raining On Prom Night zračila je unutarnjim dramskim nabojem, a atmosferu je podigla življim nastupima u Summer Nights, Look At Me, I Am Sandra Dee i All Chocked Up. Nažalost, cjelokupni dojam pjesme Summer Nights, koja se pojavljuje na početku mjuzikla, poništila je nesigurnost ansambla — što je možda posljedica prve izvedbe, a možda (nesretno uobičajenih) problema s ozvučenjem. Zato čuvene Summer Nights nisu bile efektne kao što su trebale biti. Nadglasavanje pjevača s puhačkim instrumentima iz rupe još se povremeno čulo na početku pjesme Greased Lightnin, ali je Zoran Simikić kao Kenickie izvukao pjesmu u drugome dijelu i omogućio pravi hod Briljantina. Prvi je čin završio pompoznom izvedbom pjesme We Go Together zadivljujući mogućnošću ritmičnog izgovora neizgovorljivih i besmislenih riječi, a drugi je čin podigao završetak na razinu tinejdžerske euforije (mix najpoznatijih songova iz mjuzikla) tjerajući publiku u nostalgično uzdisanje za dobrim starim vremenima (kada su bili tinejdžeri ili kada je živio rock and roll ili kada su se skladala takva djela).

Muški i ženski članovi ansambla stopili su se s ulogama. Danijela Pintarić kao Rizzo, Mila Elegović-Balić kao Marty, Nina Kaić kao Jan, Tina Vrtar Stipić kao Patty i Morana Paškiević kao Frenchy dale sliku cičavo-hihotava ženskog društva, a Zoran Simikić, Branko Glad (Roger), Nikola Milat (Doody) i Ivica Kovačević (Sonny) nastojali su biti mačo-muškarci, koji ipak ne uspijevaju izaći na kraj ni sa strogom učiteljicom (odličan Hrvoje Banaj). Ervin Baučić i njegova anđeoska pratnja oduševili su smirujući nesretnu Frenchie. Bilo je tu i dosta gegova koji su dijelom proistekli iz scenarija, a dijelom se na njega nadovezali. Za to je bila zaslužna cijela ekipa, od scenografa Darka Petrovića, preko kostimografkinje Mirjane Zagorec do oblikovatelja svjetla (Anđelko Kos, Igor Barberić, Darko Petrović, Hana Hegedušić) i, jasno, neizbježna dirigenta Dinka Appelta. Sve u svemu, Briljantin je, unatoč šturu sadržaju Jima Jacobsa i Warrena Caseya te početnoj nesigurnosti izvedbe, jedan petak navečer učinio ljepšim i veselijim.

Irena Paulus