BOSNA KAO EUROPSKI ZAPAD

BOSNA KAO EUROPSKI ZAPAD

Juli Zeh, Tišina je šum: putovanje kroz Bosnu, prev. Štefica Martić, Durieux, Zagreb, 2005.

Juli Zeh svjetsku je slavu stekla prvim romanom Orao i anđeo, koji je dobio nepodijeljene pohvale kritičarskih krugova, kao i ugledne književne nagrade (njemački Grand Prix 2001, nagrada grada Bremena 2001, nagrada Raurus). Knjiga Tišina je šum četvrto je autoričino djelo, kojim samo potvrđuje velika očekivanja književne javnosti. Nama je knjiga posebno zanimljiva s obzirom da autorica za odredište svog romana-puta odabire susjednu nam Bosnu i Hercegovinu. Bosna kao dio još negativno etiketirane nekadašnje ratne zone nije privlačna meta za veliku većinu populacije te kao takva ostaje tema površnih medijskih izvještaja, a rijetko predmet bavljenja ozbiljnih književnih dijela. Tu i tamo nađe se poneki znatiželjnik koji poželi doživjeti razgolićenu zbilju, uočiti bit bez naslaga komercijalizacije i udahnuti miris prošlosti na najraznovrsnijim mjestima. Neizostavno takav pojedinac treba u sebi nositi genius avanturizma i potrebu za određenom dozom adrenalina, kako bi se odvažio na takav pothvat. No, svoje doživljaje viđenog i proživljenog tek će rijetki uspjeti posložiti na papir i prenijeti ih kao autentičan doživljaj življenja u određenom trenutku i prostoru.

Ljudi se općenito dijele na dvije vrste, na one sklone maštanju koji žive život u svom umu, poput autorice ovih redaka, i one koji ga žele stopostotno živjeti. Prvi će uživati u svojevrsnoj tišini zvukova koji su proizvod njegova uma, s potpunom slobodom osmišljavanja i povezivanja elemenata fantazije, omogućavajući svom umu da oslobođen opasnosti od zbilje proizvoljno stvori nove odnose i samo datom pojedincu poznata značenja. Suprotno tome Juli Zeh izabire zbilju želeći oćutjeti osjetilima zemlju i ljude o kojima zna onoliko koliko joj je bilo servirano na studiju prava i novinskim izvješćima tijekom rata. Stoga je svrha razumjeti i slušati te izgovorenom i neizgovorenom dati pravo, a ne proizvoljno značenje kako bi apstraktnim predodžbama dala konkretnije obličje i konačno ustanovila koliko je opasno danas živjeti u Bosni.

Roman putopis u dvadeset i četiri poglavlja secira bosansku zbilju baveći se različitim aspektima stvarnosti, raščlanjujući je na nekoliko razina koje su ovisne o onima tko ih promatra i doživljava. Predmet djela nije samo suočavanje sa čovjekom i njegovom stravom, užasnom ponajprije zbog krinke nevidljivosti, koja skriva lica koja su ubijala; nego se odmakom od klasične percepcije u kojoj su ljudi isključivi egocentrični akteri i žrtve tekućih zbivanja, pozornost usmjerava na ostali živi i neživi svijet kako bi se predočila bol pohranjena, skrivena, pa čak i zaustavljena u objektima i krajolicima koji nas okužuju. Putujući Bosnom sa psom kao jedinim suputnikom autorica upoznaje osebujne manifestacije svakodnevnoga života ljudi kao odraz specifičnoga mentaliteta tamošnjeg stanovništva, ali i prilika u kojima se živi. Analizirajući različitosti Juli Zeh uočava da geografska udaljenost Istoka i Zapada nije analogna naglašenom kulturnom jazu. Pomalo smiješan efekt imaju i predočeni globalizacijski procesi kojima se preslojavaju tradicije naslagama bez identiteta i podloge: »U slojevima se preklapaju orijentalna pop i disko glazba, začinjena lavežom pasa i udarcima čekićâ. Ja sam u stand-byu, vidim sve i ništa.«

Autorica pak otkriva ljepotu na najneobičnijim mjestima, stvarajući gotovo poetične vizije gradova čija se nekadašnja ljepota krije iza površine koju prema autoričinoj filozofskoj koncepciji treba samo jače zagrepsti ne bi li se prikrivena ljepota oslobodila i pokazala barem dio nekadašnjega šarma. Za tu je svrhu potrebno uložiti veliku količinu imaginacije, što autorica neprestano i čini vrteći radnju istovremeno na dvama kolosijecima: unutarnjem, u glavi i drugom, vanjskom, sadržanu u stvarima i osobama koje susreće; pri čemu su podražaji iz vanjskoga svijeta poticaj za misaonu preradu koja ima nepredvidiv tok. Tako opis viđenoga ne sadržava vjernu sliku onoga što se opisuje, nego samo ono što je oko promatrača u dijalogu sa svojim umom izdvojilo kao bitno, pri čemu nas obične sitnice poput šalice kave, inače oslobođene emocionalnog predznaka, mogu odvesti do osvještavanja osjećaja tuge koja proizlazi iz dojma da tu kavu više nitko ne ispija, dajući djelu prizvuk iskrena senzibiliteta.

»Nepoznat mi je taj osjećaj, da je svaka stvar koju čovjek treba za sebe oteta nekome drugom: hrana, voda, svijeće, ogrjevno drvo, ulje. Svaka cigareta, svaka šalica kave postaje oteta nekome tko je ne puši ili ne pije. Ako se nad nečim zajednički bdi, onda je iz lonca koji svima pripada ukraden čak i komad sna.«

Suptilni osjećaji omogućavaju joj da nevidljive pojedinosti postanu vidljive i savršeno jasne, pa će u pojedinim trenucima let leptira i vilinskih konjica nad razrušenim kućama i minskim poljima raspršiti dojam težine rata i njegovih posljedica. Isprepletanje izvanjskih i unutrašnjih dojmova daje osobit i individualan pogled na Bosnu, čiji su akteri bezimeni, nesretni ljudi, nevoljene i napuštene životinje, zanimljivi izlasci sunca, kukci čiji se odraz može vidjeti u kapi rose ili pak kuće koje bi vrištale i pozivale u pomoć da se mogu glasati.

U prvom su planu metafore, pitanja i usporedbe koji odražavaju drukčiju razinu funkcioniranja autorice koju odlikuje hipersenzibilnost te osobitost izraza što donosi dobro promišljenu emocionalnost. Ono što odlikuje izraz Juli Zeh, kao i cijelu knjigu, autoričina je sposobnost koju je sama opisala ovako: »Netko na koncu mora biti kriv što ja ništa ne mogu razumjeti, što u lijepom uvijek nazirem ružno i u ružnom iz prkosa uvijek moram tražiti lijepo.« I, zaista, knjiga je mješavina lijepog i ružnog, prošlosti i sadašnjosti, radosti i boli te je kao takva istoznačnica životu samu, koji često ne daje odgovore na postavljena pitanja, tako da naša spisateljica odlazi iz Bosne sa nedoumicama s kojima je i došla. No sigurna je u jedno, hodati Bosnom nije ništa opasnije nego živjeti u nekom od zapadnoeuropskih gradova, dapače znatno je sigurnije unatoč medijskoj halabuci. Putopis o poslijeratnoj Bosni prepunoj ratnih ožiljaka i gospodarskih poteškoća još je jedna potvrda istaknuta književnog statusa Juli Zeh, koja ovim djelom ukazuje da je vrijednost onoga o čemu pišemo razmjerna vrijednosti koju tim stvarima pridajemo, iz čega proizlazi da male stvari mogu postati velike, a velike malim. Stvar je u percepciji.

Sonja Homa