Babyn Jar – stari i novi prijepori

Babyn Jar – stari i novi prijepori

Na kraju rujna 2006. ukrajinski predsjednik V. Juščenko i izraelski M. Kacav, uz nazočnost hrvatskoga predsjednika S. Mesića, otvorili su izložbu u spomen žrtvama pokolja u sjevernom predgrađu ukrajinskoga grada Kijeva (Kiiv), što se bio dogodio prije 65 godina. Britanska enciklopedija barata brojkom od 100.000 žrtava koje su između 1941. i 1943. ondje ubile njemačke SS trupe, od čega je bilo 34.000 Židova. No kako i inače broj žrtava u masovnim pokoljima varira, neki barataju povećanjem toga broja, neki smanjenjem, već kako komu odgovara. Neprijeporno je sámo postojanje masovne grobnice. Primjećujete da još nisam spomenula ime lokaliteta. I u njegovu pisanju ima varijacija koliko i spekulacija o broju žrtava.

Ako se zadržimo samo na pisanju ruskih i ukrajinskih imena, vidjet ćemo da je ukrajinski jezik u bivšem SSSR-u bio izložen jakoj rusifikaciji, pa su ukrajinska vlastita imena i k nama dolazila u ruskoj verziji (ne treba ići dalje od ukrajinskoga glavnoga grada, koji se u nas uvriježio kao Kijev — premda je na ukrajinskom Kiiv — no u hrvatskom je produktivan samo oblik Kijev, npr. Kijevski listići i sl). Oblik Babij Jar u ruskom je jeziku uobičajen, pa se mislilo da se (samo) tako i zove taj ukrajinski lokalitet (kao što tek odnedavno atletičar Bubka u medijima proviruje kao Sergij, a nogometaš Ševčenko kao Andrij). Transliteracija vlastitih imena koja se iz nelatiničnih pisama prenose u latinično vrlo je zamršena. Danas se u sve uplela i globalna lingua franca, engleski, a ni novonastale države kojih se taj problem tiče nisu u transliteraciji jedinstvene. Kina se npr. ne želi držati engleske transliteracije, nego na Zapad prosljeđuje svoja rješenja. S druge strane, koliko god npr. rusko-ukrajinsko-hrvatske kulturne veze bile duge i u 19. st. intenzivne, pa je u pisanju ruskih imena prevladalo fonetizirano pisanje (Čajkovski, Dostojevski, Jeljcin i sl.), današnji Rusi priklanjaju se engleskom načinu pisanja svojih imena izvan matične zemlje. Pritom se s takvom transliteracijom ne poklapa znanstvena transliteracija, pa u znanstvenim publikacijama (za čitatelje na Zapadu) piše jedno, u zapadnim medijima drugo, u slavenskim latiničnim zemljama treće, a kod njihove kuće četvrto.

Spomenutu zbrku mogli smo zorno vidjeti upravo prilikom izvještavanja o otvaranju izložbe. Mediji su različito izvještavali o samom mjestu stradanja. Tako je »Jutarnji list« (28. 9. 2006.), prema Hini, izvijestio o izložbi u — kako pišu — Babij Jaru (i tako dvaput). To je kao da se kaže: Tolskoj je rođen u Jasna Poljani. I babij i jasna(ja) su pridjevi, promjenljive riječi koje se sklanjaju, pa kao dodatak imenici ne mogu ostati u nominativu ako u njemu nije i imenica, nego se s imenicom slažu u rodu, broju i padežu.

Reporterka HTV-a Elizabeta Gojan izvijestila je (za Dnevnik, 26. rujna 2006.) da se javlja iz Babina Jara, a na TV ekranima pisalo je Babin Yar. Na HTV-u su nešto načuli o ipsilonu, no nesigurni u svoje oskudno znanje, stavili su ga gdje ne treba. Vidimo da već imamo suprotstavljene oblike Babij Jar i Babin Yar. No tu zbrci još ni izdaleka nije kraj. Ukrajinski se to mjesto zove Babyn Jar, a Babij Jar je ruski oblik toga imena.

I u hrvatskom imamo pridjeve bablji, babin i bapski. Bablji je onaj koji se odnosi na babu, a babin koji pripada babi. Zato i imamo (različite) izričaje: bablje ljeto (početak tople jeseni), babin kut (strana svijeta odakle najčešće dolazi pogoršanje vremena, u nas sjeverozapad) i bapska posla (pačanje u ono što te se ne tiče). Drevnost riječi baba (stara žena, djedova žena; u pren. dadilja, ona koja se bavi djecom, što potvrđuje udvostručenje istoga sloga u dječjem jeziku, kao i u mama i tata) otkrivamo upravo u obliku babji, koji je tek umetanjem kasnije epenteze (l) dao mlađi oblik bablji. Oblici babin i bapski još su mlađi. Tako imamo oblike Babjak (Našice), Babja gora (između N. Gradiške i Požege), Babia Hora (na granici Poljske i Slovačke), uz Gornje Podbablje (Imotski), Babino Polje (Mljet), Babin Potok (Gornji i Donji, Otočac), Bapsku (Zapadni Srijem) itd.

Masakr koji se dogodio u Babjem Jaru opisali su već očevici toga zločina: Ilja Erenburg u romanu Oluja i Anatolij Kuznjecov u djelu Babij Jar: Dokument u obliku romana. No glas u obranu toga mjesta koji se najdalje čuo digao je dvojac Jevtušenko – Šostakovič. Pjesnik Jevtušenko (prezime mu odaje ukrajinsko podrijetlo) pisao je na ruskom jeziku, pa je na tom jeziku nastala i poema Babij Jar (1961), a skladatelj Dmitrij Šostakovič uglazbio je Jevtušenkovu poemu i uvrstio je kao koral u svoju 13. simfoniju (praizvedenu u Moskvi u prosincu 1962. godine). (Po znanstvenoj transliteraciji ruskih imena ovo bi se, tumači mi profesorica ruske književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pisalo Bab’i Jar.) Povod Jevtušenku da svjetsku javnost upozori na Babij Jar bio je posve neliteraran. Na mjestu masovne grobnice sovjetske su vlasti namjeravale izgraditi sportski stadion! Glas dvojice umjetnika barem je obustavio gradnju stadiona (premda su »drugovi umjetnici« bili izloženi žestokoj kritici zbog »kozmopolitizma«), no ni na malom obelisku (postavljenom 1966. godine) ni na 15-metarskom memorijalnom kipu iz 1976. nije se vidjelo da su ondje stradali mahom Židovi, premda je bilo i drugih žrtava.

Dakle, iako je prema ruskom uvriježen Babij Jar, dobro je što je novinarka E. Gojan upotrijebila ukrajinsko ime toga lokaliteta, (Babyn Jar) da konačno i ukrajinska imena u samostalnoj Ukrajini dođu na svoje. No vjerojatno će, kako to danas biva, »pravorijek« i nad Babjim i nad Babynim Jarom imati engleski jezik. Na tom se jeziku ovo mjesto zove — Baby Yar. Znajući kako ta čeljad sve čita kao da na svijetu postoji samo engleski (npr. češku Kutnu Horu oni izgovaraju Katna Hora i pritom se čude »glupim« Česima što ih ne razumiju), ni izgovor ovako napisanih riječi nije teško pogoditi. Valjda bejbi. Od tragičnoga do komičnoga tek je jedan korak.