»Republika«, mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo, gl. ur. Ante Stamać, br. 7/8, DHK i Školska knjiga d.d., kolovoz 2006, Zagreb
Novi broj »Republike« ne nudi neku veću raznovrsnost priloga, pa se već samim time pozornost usmjerava na temu broja nazvanu Habsburška vladavina Hrvatskom, koju pokrivaju tri teksta izvorno prezentirana u sklopu ciklusa predavanja Habsburzi i Slaveni, održana tijekom akademske godine 2003/04. na Sveučilištu Carl von Ossietzky u gradu Oldenburgu.
U izabranim se radovima autori ponajprije bave hrvatskim književnim stvaralaštvom, kako onim nastalim u doba habsburške vladavine, tako i kasnijim djelima u kojima su se održavala stajališta o Habsburgovcima. Upravo će slika te vladavine, onakva kakva je ostala u kolektivnom pamćenju Hrvata, te njezino oblikovanje u djelima nekoliko naraštaja hrvatskih pisaca, zanimati Gorana Krnića. Rad počinje historiografskim pregledom u kojem utjecaj bečke vladavine ocjenjuje dvojakim — dok je s jedne strane pridonijela kulturnom i gospodarskom razvoju Hrvatske, s druge je usporila emancipaciju hrvatskoga nacionalnoga bića. Krnić nastavlja s analizom književnih djela nekolicine pisaca (Krleža, Cesarec, Andrić, Fabrio, Jergović), u kojima ispituje njihov odnos spram habsburške vlasti, a koji se pod utjecajem vremena, tijekom kojega se smanjivala ideološka nabijenost, mijenjao od početne angažirane pobune suvremenika do mirna promatranja i prikazivanja duhovitih zgoda u pisaca posljednjeg naraštaja. To je rezultiralo pomacima u književnoj slici, za koju Krnić zaključuje da se velikim dijelom podudara s onom historiografskom.
O utjecaju habsburške cenzure na književnost ilirizma piše Gun–Britt Kohler, uzimajući kao polazište za svoje razmatranje Bourdieuovu ideju o poljima moći. Tako se Hrvatska onoga doba našla između dva suprotstavljena polja moći, habsburškog i ugarskog, pa je u takvoj složenoj situaciji cenzorsko djelovanje bilo tek rezultat austrijsko–mađarskog sukoba i ilirski su se zahtjevi uvažavali ili odbacivali jedino u sklopu ostvarivanja političkih interesa dvaju rivala. Nasuprot uobičajeno negativnoj percepciji cenzure, Kohler smatra kako takva međupozicija Hrvatske nije bila posve kontraproduktivna za ilirske književnike, koji su znali iskoristiti spomenuti rivalitet za vlastite svrhe. Autor to pokušava pokazati na konkretnim primjerima svjesna umjetničkog poigravanja s dvoznačnom semantikom pri kodiranju književnih radova, što ga na kraju navodi i na mišljenje kako se u djelima ilirskih pisaca krije podtekst stilske rafiniranosti i znatno viših estetskih interesa nego što se dosad pretpostavljalo.
Krležin dramski ciklus Glembajevi, u kojem se prati propast ili uništenje životne laži jednoga novobogataškog habsburškog sloja, predmet je analize Rainera Grübela, koji će u Krležinim kazališnim komadima pronaći koncepciju svjetske povijesti kao suda svijeta, ali istodobno neće vidjeti kazalište kao ustanovu koja bi taj sud izvodila, nego kao estetsku ustanovu koja razotkriva teatralne temelje društva u kojem su ljudi u većoj mjeri određeni promjenjivošću nego vlastitim ulogama. Govoreći o pojmu teatraliciteta, pod kojim podrazumijeva teatralizaciju teatralnog, autor pokazuje kako Krležine drame upravo tim teatralicitetom razotkrivaju svaku iluziju teatralnosti, što je u tekstu drame postignuto rascjepom teatarskoga subjekta, koji kao temeljni Krležin dramski postupak u oblikovanju likova tog ciklusa Grübelu postaje polazište za detaljniju analizu i potvrdu tih stajališta.
Rubrika Umjetnost, kultura, društvo ovaj put donosi tek jedan prilog, svojevrstan komentar u kojemu se Mladen Hanzlovsky, potaknut anketom dnevnoga lista u kojoj su domaći pisci u jednoj rečenici sažimali sadržaje velikih književnih djela, kritički osvrće na fenomen komercijalnog, marketinškog pristupa životu, u kojem kratkoća i brzina postaju imperativi, ali su proizvod osakaćena duha. Lažnoj sažetosti suprotstavlja onu istinsku, koju pronalazi u aforizmima, te tekstom nudi kratku šetnju poviješću te forme opisane kao afrodizijak duha.
Izbor književnih priloga uz pjesme Nede Ilića, Ivana Rogića Nehajeva i Slavka Jendrička nudi prozu koja se većim dijelom može svesti pod zajednički nazivnik Domovinskog rata, koji se kao motiv javlja i u ulomku romana Listopad Tomislava Marijana Bilosnića i u ratnim zapisima u kojima Milan Mirić razmatra strah kao egzistencijalno određenje čovjeka, a posredno će se nazirati u putopisnim zapisima Ive Runtića.
Kritički prikazi te Kronika DHK–a zatvaraju kolovoško izdanje »Republike«, koje ni po čemu ne odskače od uobičajene razine kvalitete na koju smo navikli u časopisu, što istodobno može biti njegovom prednošću i slabošću.
Ljubica Anđelković
Klikni za povratak