Vijenac 328

Komentari

Hrvatska medicina

Afere su dobar znak

Afere su dobar znak Ne treba misliti da je hrvatska medicina sve korumpiranija i gora. Hrvatska je medicina, kao i društvo, sve bolja, ali još je toliko slaba da joj se pri svjetlu stvarne demokracije bolje vide neznanje i korumpiranost

Hrvatska medicina

Afere su dobar znak

Ne treba misliti da je hrvatska medicina sve korumpiranija i gora. Hrvatska je medicina, kao i društvo, sve bolja, ali još je toliko slaba da joj se pri svjetlu stvarne demokracije bolje vide neznanje i korumpiranost

U hrvatskoj su medicini zaredale afere i čovjek se pita propada li to hrvatsko društvo u cjelini ili se medicina kvari brže od drugih struka. No nije tako, nego upravo suprotno: afere su dobar znak. Hrvatsko se društvo čini iskvarenim, a to i jest. No, to nije ništa novo. Za to nije kriv bivši komunistički ili sadašnji kapitalistički sustav, a nisu ni hadezeovci, ni crkva, ni liberali (masoni...). Hrvatsko je društvo, zbog povijesnih razloga, oduvijek bilo manje civilizirano, dakle i iskvareno, kradljivo, licemjerno i korumpirano, ali u komunizmu, a potom u ratu i ranom poraću — to se nije tako jasno vidjelo. Tek se u slobodi ljudi i medija, bez straha od progona i zatvora, kad se usudimo misliti o svojim životima i o društvu u kojemu živimo, vide sve hrvatske slabosti. Naše je stanje — naše normalno stanje. Put iz njega jest u pridruživanju Europi, onima poštenijima ili barem organiziranijima i iskrenijima u suzbijanju nepoštenja.

Ne treba misliti ni da je hrvatska medicina sve korumpiranija i gora. Hrvatska je medicina, kao i društvo, sve bolja, ali još je toliko slaba da joj se pri svjetlu stvarne demokracije bolje vide neznanje i korumpiranost. U medicini barem izbije afera i napravi se nekakva istraga, netko se potpiše pod nekakav dokument. U drugim strukama nema ni toga.

Slabost hrvatske medicine lijepo se može ilustrirati riječkim slučajem laparoskopskoga zarezivanja trbušne aorte: po međunarodnim standardima, u svakoj bolnici, na svakom odjelu i za svaki postupak moraju postojati detaljni opisi standardnih postupaka (engl. standard operating procedures), protokoli, upute (engl. guidelines) i algoritmi, kojih se osoblje mora pridržavati i za svaki ih postupak i potpisati.

Kakvoća, kvaliteta medicinske (i svake druge) skrbi mjeri se i mora se mjeriti po kriterijima davno utvrđenim na međunarodnoj razini. Oni se sastoje od trijade ustroj-postupak-ishod. Ustroj znači da moraju postojati pravila (dokumenti), oprema i osoblje, postupak znači da moraju biti propisani svi postupci, sve do odnosa među poslenicima, a ishod znači da se točno zna što treba mjeriti kao ishod, kako se taj ishod mjeri i koliko normalno mora iznositi. Tako se stvara definiran i reguliran sustav koji se (kvantitativno!) može i mora mjeriti i ocjenjivati, u svakoj svojoj dimenziji i pojedinosti. Koja hrvatska ustanova, medicinska ili nemedicinska to ima i čini? I tko je kriv za to što nema nijedna? Zapovjedna odgovornost nije izmišljena radi progona Hrvata u Haagu, nego zato što stvarno postoji i lako ju je utvrditi.

U našoj se medicini afere pojavljuju sve češće upravo zato što je ona, na našoj niskoj razini, bolja i razvijenija od drugih struka. Hrvatska medicina ipak ima kakav-takav pogled na svijet i sudjeluje u međunarodnim zbivanjima. Afere izbijaju upravo zato što se u hrvatsko društvo, možda ponajprije u medicinu — polako uvlače međunarodni standardi. Primjerice, samo je čovjek svjetskoga glasa i autor međunarodnih publikacija poput dr. Asima Kurjaka mogao izazvati međunarodnu aferu, takvu da o njemu piše planetarno ugledni »British Medical Journal«. Oko onih hrvatskih profesora koji se svojim djelima nikad nisu ni pojavili na međunarodnoj sceni, a takva je većina, nikad neće nastati međunarodna afera, jer su oni znanstveno nevažni, nevidljivi i nepoznati, međunarodno nepostojeći.

I u pitanjima znanstvenoistraživačke čestitosti postoje davno propisana pravila. S tim bi znanjem bilo lako suditi o aferama i — o njihovu suđenju. A upravo je hrvatska medicina pomogla da se pri Ministarstvu znanosti, prosvjete i športa nedavno osnuje Odbor za etiku u znanosti i visokom školstvu, koji izravno odgovara Saboru. Njemu se može prijaviti ili potužiti svatko tko misli da je prekršena etika znanstvenoistraživačkoga i visokoškolskoga rada. To je veliko dostignuće, jer na svijetu nema zemalja (lake) hrvatske kategorije koje imaju takvo tijelo. Put u bolji život vodi preko trnja vlastitih grijeha.

Matko Marušić

Vijenac 328

328 - 12. listopada 2006. | Arhiva

Klikni za povratak